Kultni zagrebački bend danas u Močvari proslavlja dvadeset godina rada i postojanja. Ana, Mijo, Miran i Zet i dalje neumorno guraju svoj post hardcore đir. Analena je dakako aktivna kad se njeni članovi razasuti po Engleskoj, Sloveniji i Hrvatskoj susretnu i zasviraju, a to će se dogoditi i večeras. O tome kako je bilo nekad, kako Analena rezimira prošlost i sadašnjost, te koji su unutarnji pokretači ovog benda saznajte iz razgovora s Miranom Rusjanom.
Dvadeset godina kasnije… kako ih rezimirate? Rezimirate li uopće, ili je svijet Analene nešto što vam je dovoljno da postoji, pa do kad ide ide?
Miran Rusjan: Analena bi bila izuzetno dosadan bend, ako bi mogli rezimirati 20 godina u par rječenica. Ali ‘ajmo reći ovako – Analena je jedna od najljepših stvari koja se desila u našim životima, što je vjerojatno i glavni razlog da smo nakon 20 godina i dalje tu. Life in Exclamation Marks.
Jesu li postojali trenuci kad ste mislili potpuno odustati od glazbe i kada?
Miran Rusjan: Sigurno je svako od nas u nekom trenutku pomislio ‘gotovo je, jebeš sve to’. Ali kad se glave ohlade i kad srce ponovo poželi, lako i brzo se skine prašina sa instrumenata. Za Analenu je možda krucijalan moment bio 2006. godine kad je Six napustio bend. Tad se nismo čuli par mjeseci i izgledalo je, da je priča završena. Ali trebao je samo jedan telefonski poziv da se jako brzo složimo da nam se i dalje svira – i Analena je nastavila sa radom.
Od samih početaka u devedesetima ste nametnuli stav da se ne želite dodvoravati publici. Je li to ujedno i najvažniji postulat benda? Kako je danas?
Miran Rusjan: Analena je oduvijek slijedila neki svoj film, gdje se nismo previše opterećivali je li to što stvaramo u trendu i kako će to ljudi prihvatiti. Normalno da nam je super, ako se ljudima to sviđa, ali to nije najbitnije i nećemo nešto mjenjati u kreativnom procesu da bi se to svidjelo publici. Radije se kreativno igramo i slušamo isključivo sebe, ako nama funkcionira, onda je to to, i lako je onda sa tim pjesmama ostaviti srce na stejdžu. Zbog toga nas je vjerojatno i malo teže strpati u žanrovske ladice. Danas smo u tome vjerovatno još radikalniji, jer postojimo isključivo zbog nas samih i energije među nama.
Kad usporedite scenu i uvjete prije dvadeset godina i danas, što nalazite boljim, a što lošijim?
Miran Rusjan: Bilo je manje bendova, manje klubova i manje koncertnih događanja i automatski se puno više iščekivao neki koncert na kojem smo se svi okupili, zbog čega je možda sve skupa djelovalo više kao scena ili neka zajednica. Također su bili materijalni uvjeti puno lošiji, ali se svejedno stvaralo s tim što je bilo na raspolaganju, pa se možda zbog toga radilo i kreativnije. Ali ne bih volio suditi, kako je bilo bolje ili lošije tad ili sad. Jebiga, i naša percepcija scene i života uopće se sigurno promijenila u tih dvadeset godina, pa je teško objektivno uspoređivati. Bilo je super stvari tad, ali super stvari ima i sad. Na kraju se i danas isto igra sa kartama koje imaš u tom trenutku na raspolaganju. I pokušava se igrati što bolje.
Postoji li nešto za što biste mogli reći da je bio duh devedesetih? Kod bendova ili publike?
Miran Rusjan: Zajednica, jaka povezanost bendova i publike, i bez interneta! Do-it-yourself, s malim se pravilo veliko. Ma bilo je jebeno, imali smo 20 godina, htjeli smo promijeniti svijet i gutali život najvećom kašikom.
Živite razdvojeno u tri zemlje. Kako i kada obično funkcionirate?
Miran Rusjan: Raseljeni smo po Hrvatskoj, Sloveniji i Engleskoj, a uz to još preokupirani drugim životnim obavezama, tako da smo u zadnjih par godina na nekom ‘stand-by modu’. Nalazimo se sporadično, kad se bliži neki koncert ili kad je Ana u posjeti domovini. Najbolja stvar je, da iako se ne vidimo pola godine, da i dalje odmah klikne među nama. Sviramo, izderemo se, oznojimo, super je.
Kakav je vaš današnji odnos prema diskografiji? Albumi vs singlovi?
Miran Rusjan: Mi smo old-school, tako da i dalje vjerujemo u albume. Albumi su neka zaokružena cjelina, koja obuhvati neki stvaralački period benda. A i preslušavanjem cijelog albuma može se dobiti neku dodatnu dimenziju muzike, dok su singlovi više za one-hit-wonder i Youtube partije.
Koncert u Močvari je već vremenski najavljen kao pedesetminutna svirka. Mnogi glazbenici tvrde da je idealna minutaža za koncert 45 minuta. Koji su vaši razlozi?
Miran Rusjan: 50-minutnu svirku su smislili Močvarini PR spin doktori… Po nama je idealna dužina svirke 40 minuta i radije dvije pjesme premalo, nego jedna previše. Pogotovo kod muzike poput Analene, gdje je jako teško toliko dugo održati taj intenzitet. Osobno mi je obično cca 30 minuta nekog benda sasvim dovoljno, čak bi mi za najomiljeniji bend 45 minuta bilo dosta.
Koji je bio najduži, a koji najkraći nastup koji ste imali?
Miran Rusjan: Iskreno, nemamo pojma. Sjećanja su kao ementaler. Vjerojatno negdje od 30 do 60 minuta. Bitniji je kvalitet, a ne kvantitet.
Vjerni ste svom stilu u koji ulažete 100 posto energije, što je prilično zahtijevno. Osjećate li godine u leđima i njihovo sputavanje?
Miran Rusjan: Osjećamo. Ali nikako tijekom koncerta, jer tada nema štedenja i ide se na 120 posto. Tijekom koncerta ionako puca adrenalin pa oko nas ne postoji ništa osim momenta svirke. Dan nakon koncerta je već druga priča, ali o tome više u rubrici ‘Zdravlje’.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
