Legenda free jazza u povodu skorašnjih nastupa na Muzičkom biennalu u Hrvatskoj.
U vrijeme kad je Muzički biennale Zagreb pokušavao dogovoriti koncert u Zagrebu s talijanskim bubnjarem Andreom Centazzom, legendom free jazza i suvremene improvizirane glazbe, od covida je preminuo veliki poznavatelj free-jazza Ladislav Mateić. Njegova udovica odlučila je donirati Mateićevu bogatu kolekciju albuma free jazza i suvremene improvizirane glazbe instituciji koja će omogućiti dostupnost materijala. Izbor je pao na Gradsku knjižnicu u Zagrebu, čije vodstvo je odlučilo da to bude zasebna “Zbirka Ladislava Mateića”. Pao je prijedlog da se upriliči koncert prigodom otvorenja zbirke, a budući da u njoj ima puno izdanja uglednog suvremenog umjetnika Andreae Centazze i njegove diskografske kuće ICTUS odlučeno je da na otvorenju nastupi upravo on. Osim toga, budući da u spomenutoj kolekciji ima puno izdanja Stevea Lacyja, a Centazza je bio njegov suradnik i izdavač, kao tema koncerta nametnula se posveta Lacyju, najvažnijim sopan saksofonistom u povijesti jazza i jednim od najcjenjenijih improvizatora. Budući da je Saša Nestorović ekspert za Lacyjevu glazbu organizator ih je spojio i tako je nastao ovaj duo.
Posve logično, njihovi nastupi uvršteni su u predbijanalski program. Naime, radi se o suvremenoj improviziranoj glazbi i to vrhunske kvalitete, a MBZ predstavlja samo takve. Centazzo će 29. ožujka nastupiti solo te s hrvatskim glazbenicima u okviru Impronedjeljka u zagrebačkom klubu Močvara, a u duu s Nestorovićem 28. ožujka u Zajednici Talijana Rijeka, 30. u Providurovoj palači u Zadru i 31. u Multimedijalnoj dvorani Gradske knjižnice u Zagrebu. Nakon zagrebačkog koncerta održat će se jam session u Bacchus jazz klubu. Dan poslije, 1. travnja, također u Multimedijalnoj dvorani Knjižnice Centazzo i Nestorović održat će predavanje u kojem će govoriti o nezavisnim diskografskim kućama na području free jazz i suvremene improvizirane glazbe u 1970-ima i 1980-ma. Centazzo će također govoriti o svom odnosu s Lacyjem te sviranju i snimanju s njim. Naravno da je ta suradnja bila i tema razgovora koji smo vodili u povodu njegovog skorašnjeg gostovanja u Hrvatskoj.
Rekvijem za žrtve rata
Krajem 1980-ih Andrea Centazzo je zajedno s Johnom Zornom i drugim tadašnjim mladim glazbenicima pokrenuo tzv. NY Downtown Music Scene. Naime, 1978., nakon talijanske turneje s gitaristom Eugeneom Chadbourneom, otišao je na svoju prvu američku turneju koju je Chadbourne organizirao kao razmjenu glazbenika. “U prosincu 1978. stigao sam u New York gdje su me dočekali vrhunski neidiomatski improvizatori tog vremena: John Zorn, Tom Cora, Eugene Chadbourne i japanski trubač Toshinori Kondo”, sjeća se. “U tom je trenutku u New Yorku scena, kao i obično, bila vrlo živa s različitim skupinama improvizatora. Ali ova grupa imala je posebnost. Ti su glazbenici izvršili ogroman utjecaj na europske improvizatore. Bio sam dobrodošao, dočekan poput kakvog junaka. Zapravo, moj prvi američki album “Environment for Sextet” bio je jedan od prvih na toj glazbenoj sceni s tim glazbenicima koji su svirali moju skladbu za improvizatore, osim što su svirali spontane duo i trio dionice. Zatim sam otišao na turneju dolje na jug, u Alabamu i Mississippi, a potom sam odletio u Kaliforniju gdje sam svirao s Rova Saxophone Quartetom, Henryjem Kaiserom, Johnom Carterom i mnogima drugima, završivši ponovno u New Yorku. Zadnji dio tog mjeseca proveo sam u Woodstocku podučavajući u Creative Music Studiju zajedno sa sjajnim saksofonistom Leeom Konizom.”
Godine 1979. i 1980. Centazzo se dva puta vraćao u SAD poduzimajući turneje, svirajući puno koncerata i snimajući sa svim spomenutim fantastičnim improvizatorima. Zatim je 10 godina bio više zaokupljen skladanjem kod kuće i turnejama po Europi. Posebno je važna bila njegova suradnja s Franzom Koglmannom zbog koje je puno vremena provodio u Beču i Austriji da je u jednom trenutku bio gotovo uvjeren da se preseli u Beč. Potom je 1984. započeo svoju karijeru filmaša, a uspjeh njegovog prvog filma “Tiare” uvjerio ga je da ostane u Bologni, gdje je živio do 1991. kada je zahvaljujući ekskluzivnom ugovoru s Warner Chapellom imao priliku preseliti se u Los Angeles gdje živi do danas. U Los Angelesu gotovo 10 godina nije svirao. Koncentrirao se na skladanje za filmove i orkestralnu glazbu uz narudžbe opernih kuća i vlada. U tom je razdoblju napisao i orkestralni rekvijem u spomen na žrtve domovinskog rata predstavljen u Kaliforniji, a poslije i u Italiji. “Ovdje u LA-ju “Requiem” je producirao Hrvatski konzulat u suradnji s Talijanskim institutom za kulturu i gradom Los Angelesom”, objašnjava. “Naziv tog rekvijema, posvećenog žrtvama tog suludog rata, bio je “Return to Vukovar”. Zahvaljujući hrvatskom konzulu, imao sam veliku sreću upoznati i raditi s velikom hrvatskom glumicom Ksenijom Prohaskom, koja je u to vrijeme imala sjajnu glumačku karijeru u Hollywoodu. Bila je vodeći narator za taj simfonijski rekvijem za naratora, dva soprana, mezzosopran i simfonijski orkestar kojim sam ravnao, s dijelovima Američkog omladinskog orkestra koji je osnovao i vodio Mehli Mehta, otac slavnog dirigenta Zubina Mehte. Ksenija je odradila odličan posao, prekrasno čitajući svojim jedinstvenim glasom pjesme hrvatskih pjesnika. U međuvremenu je aktivno radila za dobrotvorne organizacije posvećene novčanoj pomoći žrtvama rata. Nažalost, snimka u hrvatskoj crkvi u središtu Los Angelesa ispala je vrlo bučna i nije se mogla koristiti za album, a jedina snimka, koju je kasnije objavio Warner, talijanska je verzija kojom sam dirigirao Bologna Youth Symphonic Orchestrom. To je snimljeno uživo na koncertu.”
Luda odluka
Godine 2006. zahvaljujući producentu poljske jazz etikete, Centazzo je ponovno pokrenuo svoju diskografsku kuću ICTUS koja je 1984. ugašena zbog financijskih razloga, a zatim je ponovno počeo nastupati. Najprije je svirao s Perryjem Robinsonom, a potom ponovno sve više sa starim prijateljima, glazbenicima kao što su John Zorn, Henry Kaiser i mnogi novi. Godine 2012. za 30. obljetnicu ICTUS-a, John Zorn je organizirao 12 koncertnih festivala u Stoneu u New Yorku gdje je Centazzo pozvao sve vrhunske izvođače s kojima je svirao tijekom svoje karijere. To je bilo njegovo novo ponovno povezivanje s Downtown Music Scene. Stvorili su se uvjeti da ponovno implementira napredne ideje u sferu nekomercijalne glazbe. “Stvarno ne znam kako sam uspio sve što sam napravio”, rekao je. “Bio je to spontani postupak. Počeo sam kad sam imao 20 godina ležerno svirajući, a onda, kad sam postao profesionalac, sve se dogodilo bez mog svjesnog znanja. Sve je bilo posljedično i sve je bilo nadahnuto prethodnim događajima. Bio je to lanac događaja koji me doveo od amaterskog bubnjara u malom gradu u Italiji do onoga što sam danas. To mogu objasniti pričo, o tome kako sam postao filmski redatelj. Godine 1983. počeo sam snimati soundtrackove i kako nisam našao za koga ih raditi, jer nitko nije prihvaćao moju muziku za udaraljke za soundtrackove, odlučio sam sam snimiti film! Luda odluka jer, kako sa započetim skladanjem nisam imao pojma o pravilima skladanja, ovdje nisam imao pojma o snimanju!! Ali ponovno sam bio u nekoj vrsti umjetničkog transa i iznenađujuće, film je ispao vrlo, vrlo dobar, osvojio je sve nagrade diljem svijeta, pa sam počeo profesionalno snimati video zapise, ostavljajući glazbu po strani. Tada sam zadobio pažnju producenata i počeo skladati za filmove, a posebno za kazališne produkcije, što je bio veliki posao jer u Italiji, ako napišeš glazbu za kazalište, dobiješ besplatne ulaznice. To je bilo apsolutno nevjerojatno, pogotovo zato što sam pisao glazbu za vrhunske talijanske predstave. U kazalištu obično napišeš kratki početak i neke druge kratke dijelove, ništa bitno kao soundtrack za film. To pokazuje kako se stvari mogu dogoditi posljedično bez da imaš stvarnu kontrolu nad njima.”
Kulturna pustinja
Spomenuti pokret bio je važan za tadašnja nova stremljenja u glazbi. “Down Town Music Scene bila je nešto novo jer je bila nadahnuta uglavnom europskom improvizacijom dok su mnoge druge vrste scena u New Yorku bile povezane s klasičnom suvremenom glazbom te jazz i free jazz scenama”, napominje. “To je napravilo razliku i pokrenulo novi trend. U jednom su se trenutku različite scene stopile u jednu, a neki su jazzisti svirali s neidiomatskim improvizatorima minimalističkih glazbenika. Primjer je moj trio s Evanom Parkerom i Alvinom Curranom koji je u to vrijeme bio jedan od najcjenjenijih skladatelja nove klasične glazbe. Svakako pokret nazvan Downtown Music Scene na neki je način ubrizgao novu krv u svijet improvizirane glazbe i jazza čineći ga bogatijim i otvorenijim.”
Da bi uspjeli u svojem naumu, spomenuti su glazbenici morali prevladati niz poteškoća u kreiranju i prezentiranju te glazbe. Naime, za ovu glazbu, kao i za bilo koju vrstu eksperimentalne glazbe, sami glazbenici moraju obaviti sve faze procesa, zaključno s predlaganjem projekata organizatorima i na kraju približavanja publici. “Možemo se vratiti Stravinskom i nemirima na otvaranju “Posvećenja proljeća” ili čak Beethovenu i kasnim gudačkim kvartetima”, objašnjava Centazzo. ”Sva nova glazba na početku je teško prihvatljiva neuvježbanoj publici. Moram iskreno reći da smo u Italiji i općenito u Europi 1970-ih imali veliku podršku vlada, gradova, regija. Čini se da su u to vrijeme političari bili zainteresirani podržati bilo kakav novi oblik umjetnosti. Dobili smo potpore da plaćamo glazbenike i mjesta gdje smo mogli vježbati i koncertirati, a posebno smo imali veliku publiku. U 1970-ima još uvijek nismo imali sramotu interneta! Ljudi su imali samo dva izbora za slušanje glazbe: ili otići na koncert ili kupiti album. Dobro, ili poslušati nekoliko glazbenih emisija na radiju. A publika je tada bila znatiželjna, željna učenja i slušanja novih stvari. Svoje kreacije uvijek predstavljam pred najrazličitijom publikom. Nastupao sam diljem Europe, u Japanu, Vijetnamu, Latinskoj Americi, Australiji i Sjedinjenim Državama. Gdje god je grupa ljudi mogla organizirati koncert, bio sam – i jesam – uzbuđen što idem tamo i s veseljem izvodim svoju glazbu. Svirao sam u tradicionalnim kazalištima, opernim kućama, gledalištima, crkvama, školama, tvornicama, sveučilištima i svugdje gdje su mi dali mogućnost da donesem svoju glazbu. Nažalost, današnji internet, dajući mogućnost besplatnog slušanja svih vrsta glazbe, učinio je ljude lijenima. To je kao kad ste gladni i sve što imate je samo mogućnost da pojedete sendvič! Razdoblje! Sada je to kao da ste ispred švedskog stola i ne možete pojesti sve osim jedne stvari. Sedamdesete i djelomično osamdesete bile su za mene zlatne godine: fantastično bajno vrijeme kada sam mogao svirati ono što sam volio i uvijek sam imao fantastične reakcije ogromne publike. To su bile godine u kojima je sve bilo moguće u ovoj vrsti glazbe. U usporedbi s tim godinama, trenutno situacija izgleda kao kulturna pustinja i mogućnosti za moj nastup su male.
Gravitacijski valovi
U to doba, 1970-ih, spomenuta je vrsta glazbe bila puno popularnija i prihvaćenija nego danas. Ljubitelji glazbe na drukčiji su se način odnosili prema novim stremljenjima. “Ljudi su još uvijek bili vrlo znatiželjni i bilo je cool slušati ovu vrstu glazbe”, govori. “Još ih nije uništio internet. Danas postoji tolika ponuda glazbe svih vrsta da se ljudi dezorijentiraju i u biti ako ne dobiju glazbu besplatno, ne riskiraju da plate nešto što ne poznaju, a pogotovo ako to zahtijeva koncentraciju da bi se razumjelo. Mogu reći da sam prije interneta od prodaje CD-ova mogao skromno živjeti i producirati nove albume. Također mogu reći da sam prije interneta ubirao honorare svaki put kad bi dio moje glazbe izašao u javnost. Sada je moja glazba posvuda na internetu besplatna. Nema više prodaje CD-ova i nema više tantijema. Zato MRZIM internet, osim mogućnosti da putem njega stupim u kontakt s ljudima u stvarnom vremenu.”
Jedan od takvih projekata, u kojima je istraživao i stvarao novu glazbu, ostvario je pod nazivom “Einstein’s Cosmic Messengers”. Producirali su ga LIGO, Caltech i NASA. Taj je projekt prva verzija onoga što je kasnije postalo “Tides of Gravity”. Prvi je bio promotivni program koji je napravio s astrofizičarem pod nadzorom Kipa Thornea, jednog od Einsteinovih studenata koji je kasnije, 2017., postao dobitnik Nobelove nagrade za fiziku. S tim projektom Centazzo je između 2006. i 2011. imao mnogo nastupa na sveučilištima diljem SAD-a. “Nastup je organiziran s predavanjem o gravitacijskim valovima prije koncerta i pitanjima i odgovorima nakon koncerta”, objašnjava. “Snimio sam sve sekvence za pozadinski film, a također sam otišao u Opservatorij gravitacijskih valova LIGO u Louisiani kako bih snimio tu nevjerojatnu lasersku zvjezdarnicu. Nekoliko sam godina radio taj multimedijski koncert. Einstein je predvidio te valove, ali nikada nisu otkriveni, tada su bili samo teoretski. U osnovi, gravitacijski valovi su valovi u domeni vremena i prostora. Dakle, prostor se svija i smanjuje, a vrijeme nije onakvo kakvim ga mi percipiramo. Vrlo je komplicirano. Trebale su mi godine da shvatim. Nažalost, gravitacijske valove nije bilo moguće detektirati jer svaki pojedini potres na planetu stvara valove pa znanstvenici nisu mogli shvatiti dolaze li iz svemira ili su samo produkti potresa. Oko 2016. nadogradili su zvjezdarnice i svoje lasere i uspjeli dokazati da je Einsteinova teorija točna. U tom su me trenutku zamolili da napravim novi program i ponovno sam otišao u Louisianu i ponovno sam snimao videospotove. NASA mi je dala više animiranih sekvenci i sastavili smo još jedan program 2016., a naslov je bio “Tides of Gravity”. Kip Thorne ga je predstavio i napravili smo premijeru na Caltechu. Došlo je dvije tisuće ljudi. Očito nisu došli zbog mene, došli su zbog Kipa Thornea. Napravio sam druge nastupe o tome u Škotskoj, Velikoj Britaniji i Italiji i na nekoliko drugih mjesta prije nego što je nestao kao i mnogi moji projekti. Bilo je ogromno početno uzbuđenje zbog ovog otkrića i sve su novine govorile o tome, pa su me ljudi nazivali; a onda, kao i obično, ljudi su to zaboravili. Prvo sam se uključio u ovaj znanstveno utemeljen projekt i na čudan se način povezao sa znanstvenom zajednicom. To je još jedna nevjerojatna moja priča.”
Sumorna budućnost planeta
No, taj je projekt ipak inicirao njegove nove aktivnosti. “Tražio sam agenta u Europi i producent u Njemačkoj mi je rekao da bi mi mogao dati neke nastupe, ali prvo je tu bio vrlo dobar talijanski violončelist koji se želio povezati sa mnom”, rekao je. “Dakle, sreo sam se s violončelistom, mladim klincem, vrlo talentiranim, i on me upoznao sa svojim klaviristom. Razgovarali smo i odlučili se ponovno naći. Nakon 15 dana dobio sam e-mail od pijanista u kojem me obavještava da je njegov bivši prijatelj glazbenik sada astrofizičar u NASA-i i da me želi upoznati. Rekao sam: “Zašto ne” i otišao sam upoznati tog mladog momka, Michelea Vallisnerija, sada jako dobrog prijatelja, koji je rekao: “Godinama sam razmišljao o projektu koji spaja znanost i umjetnost. Jesi li zainteresiran?” Rekao sam: “Da!” To je počelo i otišao sam u Njemačku, Italiju i natrag u L.A. To je vrlo čudna priča. Predstavio sam ovaj program na Sveučilištu Northwestern u Chicagu i tamošnja astrofizičarka koja je organizirala događaj i održala predavanje prije svirke pozvala je te večeri svoju prijateljicu iz Adler Planetarija, koji je najveći planetarij u SAD-u. Nakon predstavljanja, njezina je prijateljica prišla i rekla da joj se svidjelo te je pitala bih li bio zainteresiran osmisliti soundtrack za multimedijsku predstavu u Adleru. Ponovno sam rekao: “Hmm, daj da razmislim. Da!” Imao sam apsolutno važnu i prekrasnu svirku tamo. Napravio sam projekt pod nazivom “The Searcher” u Adler planetariju prema scenariju Nicka Sagana, sina poznatog znanstvenog pisca Carla Sagana. Imali su nevjerojatan sustav koji je projicirao na kupolu s 12 projektora. Sjedeći u publici, imali ste osjećaj da se krećete po prostoru. Bilo je stvarno impresivno. Još je impresivnija činjenica da je soundtrack koji sam napravio, koji je bio za cijeli orkestar, miksan na 12 kanala. Bilo je tako zabavno. Ovaj sam projekt napravio 2011. Nakon toga predložili su me za novu emisiju s Umom Thurmann kao naratoricom. S njom smo radili kompletnu produkciju, moju glazbu s njezinim glasom preko toga. Uslijedili su drugi multimedijski projekti. Posljednji je bio “Cycles of Life”, antologijski multimedijalni koncert na kojemu predstavljam dijelove svih svojih prethodnih nastupa s ponekim novododanim dijelovima. Sada radim na novom projektu pod nazivom “Animae Mundi” koji se fokusira na klimatske promjene i sumornu budućnost planeta.”
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
