Engleska glazbenica Anna Calvi dobro se pripremila kako bi izbjegla ‘prokletstvo’ drugog albuma.
Nakon debija iz 2011. kojeg je ‘kuhala’ dugih sedam godina i koji je radila s glazbenim magovima kao što su Brian Eno i Rob Ellis (dugogodišnji produccent PJ Harvey), Anna Calvi se pobrinula da dvije godine kasnije svjetlo dana ugleda „One Breath“ – album nadahnut ‘zvučnim zidom’ Phila Spectora. Ne mora producent John Congleton to ni naglasiti, ali činjenica je da je napravio jako dobar posao. Ozračje je to u kojem Annin glas odzvanja kao krik heroine na čelu vojske u napadu. Prateći bend doslovce tutnji aktivirajući pozadinu u veliki plimni val zvuka.
Calvi je ambiciozno zagriza veliki komad, ali se s njim nije ugušila, iako je u najvećoj mjeri bila opčinjena bjorkovskim eskapadama. No opet daleko je pitkije složila zvučnu sliku od spomenute islandske glazbene ikone. „One Breath“ se uistinu pored svoje kompleksnosti upija u jednom dahu. Ono u čemu je Calvi jaka svakako su neočekivani distorzirani gitarski udari koje koristi poput groma iz vedrog neba. Njima često ciljano i efektno zaglušujući cijelu zvučnu sliku u kontrastu sjetnijih pjesama kao što su „Pece By Piece“ i „Cry“ u prvom dijelu albuma. Time dobro parira nešto starijim kolegicama kao što su Cat Power i Feist, kao što se s druge strane prepušta mračnom chicu s dominantnim orkestracijama u „Sing To Me“ i posebice u naslovnoj „One Breath“ igrajući pomalo na kartu Lane Del Rey, iako u toj eskapističkoj omamljenosti zna malo i pretjerati kao što je to slučaj s pjesmom „Sing To Me“.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=20gmnV5Xkro[/youtube]
Inače osobni favorit predstavlja garage rock drobilica „Love Of My Life“ s uspjelo izvedenim zanimljivim stilskim prijelazom kojeg možda ne bi trebalo ‘spojlati’ – neka ostane iznenađenje za one koji još nisu poslušali album. Nakon nje „Cary Me Over“ dolazi kao kontrapunkt zahvaljujući dominantnim marimbama preko kojih šaraju gudači u stilu „Revolution 9“, davnašnje proročke kakofonije The Beatlesa s „Bijelog albuma“. Kontrapunkt u odnosu na početak je i gotovo komorni odjavni blok koji čine „Bleed Into Me“ i „The Bridge“ koji zatvara ovaj album koji ne dostiže ni 40 minuta trajanja, što je još jedan od razloga zašto taj silni spektar ozvučja uistinu prolazi u jednom dahu. Kao da je određena doza nedorečenosti ostala visjeti u zraku. Bolje i to nego da je Anna Calvi potrošila svoju senzualnu mističnost.
Ocjena: 8/10
(Domino Records / Dancing Bear, 2013.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
