Anna Calvi ‘One Breath’ – snažni i opojni glazbeni udisaj

Engleska glazbenica Anna Calvi dobro se pripremila kako bi izbjegla ‘prokletstvo’ drugog albuma.

Anna Calvi 'One Breath'

Nakon debija iz 2011. kojeg je ‘kuhala’ dugih  sedam godina i koji je radila s glazbenim magovima kao što su Brian Eno i Rob Ellis (dugogodišnji produccent PJ Harvey), Anna Calvi se pobrinula da dvije godine kasnije svjetlo dana ugleda „One Breath“ – album nadahnut ‘zvučnim zidom’ Phila Spectora. Ne mora producent John Congleton to ni naglasiti, ali činjenica je da je napravio jako dobar posao. Ozračje je to u kojem Annin glas odzvanja kao krik heroine na čelu vojske u napadu. Prateći bend doslovce tutnji aktivirajući pozadinu u veliki plimni val zvuka.

Calvi je ambiciozno zagriza veliki komad, ali se s njim nije ugušila, iako je u najvećoj mjeri bila opčinjena bjorkovskim eskapadama. No opet daleko je pitkije složila zvučnu sliku od spomenute islandske glazbene ikone. „One Breath“ se uistinu pored svoje kompleksnosti upija u jednom dahu. Ono u čemu je Calvi jaka svakako su neočekivani distorzirani gitarski udari koje koristi poput groma iz vedrog neba.  Njima često ciljano i efektno zaglušujući cijelu zvučnu sliku u kontrastu sjetnijih pjesama kao što su „Pece By Piece“ i „Cry“ u prvom dijelu albuma. Time dobro parira nešto starijim kolegicama kao što su Cat Power i Feist, kao što se s druge strane prepušta mračnom chicu s dominantnim orkestracijama u „Sing To Me“ i posebice u naslovnoj „One Breath“ igrajući pomalo na kartu Lane Del Rey, iako u toj eskapističkoj omamljenosti zna malo i pretjerati kao što je to slučaj s pjesmom „Sing To Me“.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=20gmnV5Xkro[/youtube]

Inače osobni favorit predstavlja garage rock drobilica „Love Of My Life“ s uspjelo izvedenim zanimljivim stilskim prijelazom kojeg možda ne bi trebalo ‘spojlati’ – neka ostane iznenađenje za one koji još nisu poslušali album. Nakon nje „Cary Me Over“ dolazi kao kontrapunkt zahvaljujući dominantnim marimbama preko kojih šaraju gudači u stilu „Revolution 9“, davnašnje proročke kakofonije The Beatlesa s „Bijelog albuma“. Kontrapunkt u odnosu na početak je i gotovo komorni odjavni blok koji čine „Bleed Into Me“ i „The Bridge“ koji zatvara ovaj album koji ne dostiže ni 40 minuta trajanja, što je još jedan od razloga zašto taj silni spektar ozvučja uistinu prolazi u jednom dahu. Kao da je određena doza nedorečenosti ostala visjeti u zraku.  Bolje i to nego da je Anna Calvi potrošila svoju senzualnu mističnost.

Ocjena: 8/10

(Domino Records / Dancing Bear, 2013.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X