Započeti recenziju nekog albuma tvrdeći odmah na početku kako je za njegovo dubinsko razumijevanje možda potrebno prvo razumjeti jednog sasvim drugog nekonvencionalnog umjetnika baš i nije najkonvencionalniji način da se započne pisati o nekom albumu, ali ako uzmemo u obzir da ovdje imamo posla s Anohni i Louom Reedom, konvencionalnoj formi ionako nema mjesta.

Anohni and the Johnsons “My Back Was a Bridge for You to Cross”

Novi album Anohni and the Johnsons iz sasvim subjektivnih razloga komotno zasad mogu proglasiti jednim od albuma godine, iako bi se tako nešto na prvi pogled moglo činiti pretjeranim. Međutim, upravo je taj ‘prvi pogled’ ono što nas u životu često prevari, a pogotovo u slučaju umjetnika kao što je Anohni koja se do 2016. i albuma eksperimentalne pop-elektronike “Hopelesness” zvala Antony Hegarty.

Jer, na prvi pogled, osim vokala koji se ne zaboravlja i koji se pod kožu uvlači kao ovisnost koje se nikad više nećemo riješiti, ništa na ovom albumu naoko nije spektakularno niti plijeni posebnu pažnju, pogotovo kod neobaveznih slušača (onih, znate, koji za nešto kažu “pa da, okej mi je to’ ili ‘nije mi to baš nešto”, ali nikada ništa više od toga). Na prvi pogled je “My Back Was A Bridge For You To Cross” jedan od najpristupačnijih njenih albuma u karijeri naslonjen na cijeli niz izvođača 70-ih ukorijenjenih u mistični funk, soul i light jazz. Nostalgičan album koji se, barem što se dotične umjetnice tiče, sluša relativno revijalno i lako. Na prvi pogled je to koherentna cjelina od 10 pjesama bez nekakvog velikog hita ili radijskog potencijala, a čemu bi na prvi pogled sasvim dobro mogla posvjedočiti uvodna “It Must Change” koja zvukovno priziva niz izvođača već spomenutih žanrova, od očitog Marvin Gayea pa do nešto manje očitog Pharoaha Sandersa i njegovih albuma poput “Love In Us All”, “Harvest” ili “Journey To The One”.

Prvi pogled se baš poput prvih mačića baca u vodu, a drugi nam pogled otkriva da se radi o kompleksnom albumu kompleksnih tema i jedne sasvim rijetke i specifične atmosfere. S omota albuma nas gleda Malcolm Michaels Jr. ili Marsha P. Johnson, američki drag queen aktivist za gay i trans prava, osnivač Gay Liberation Fronta i grupe Street Transvestite Action Revolutionaries (S.T.A.R), Warholov model, član drag trupe Hot Peaches i političke grupe ACT UP koja se bori protiv pandemije AIDS-a. I upravo nam omot daje naslutiti kojim se temama Anohni na albumu bavi.

To su teme ekologije, dokidanja sadašnjeg pomahnitalog liberalnog kapitalizma, transfobije, rodnog identiteta, kolektivno nametnute izričite individualne krivnje za nezaustavljivo propadanje planeta i ubrzavanje klimatskih promjena, ali i općenitog osjećaja opće propasti, medicinskog simptoma poznatog još i kao sense of impending doom kojeg uzrokuje niz stanja poput tjeskobe, depresije, bipolarnosti i slično.

“We’re not getting out of here/ That’s why this is so sad/ No one’s getting out of here/ That’s why this is so sad”, jedni su od prvih uvodnih stihova koji nam se urezuju u pamćenje i sasvim jasno daju do znanja da nas je prvi pogled itekako prevario. Za razumijevanje albuma možda su najključnije nastavne “Go Ahead” i “Sliver of Ice”. Prva zvuči kao nešto što bi se još jedino usudio snimiti Lou Reed da je poživio, i nešto što bi možda još samo on stavio baš na drugo mjesto na albumu s tekstom u formi drugog lica jednine koje zapravo služi obraćanju samome sebi kao kad se ujutro vrijeđamo u ogledalo prije nego što smo otišli na posao. “You are determined to take me down/ I won’t stop you, I won’t stop you/ Go ahead and burn it down/ Go ahead, kill your friends/ You are an addict/ Go ahead, hate yourself/ I can’t stop you/ I can’t stop you”, zapomaže Anohni uz pratnju karakteristično loureedovski pomahnitalih feedback gitara.

Odmah nakon toga suočeni smo sa “Sliver of Ice”, nježne i intimne balade eksplicitno i izravno posvećene Reedu i razgovoru koji je Anohni s njim vodila nekoliko tjedana prije njegove smrti 2013. godine u kojem Reed poput Prousta objašnjava kolosalnost spoznaje života koju izaziva otapanje kocke leda na jeziku. Ne možemo se zato ne sjetiti da je baš Reed Anohni izvukao iz mraka alternative u svjetlo mainstream alternative, pozvavši ju kao gošću vokalisticu na rendiciji pjesme ‘Perfect Day’ s albuma ‘The Raven’ nakon čega se njihova suradnja nastavila i produbila. Anohni je u nekoliko navrata priznala i da joj je Reed bio poput oca i čovjeka koji ju je kao rijetko tko drugi vidio i volio zbog onoga što ona jest.

Nije zato začudno da ovaj album i mimo ove izravne posvete posjeduje onu rijetku, kompleksnu i vrlo specifičnu atmosferu specifičnog sadizma prema vlastitoj osobi i prema vlastitom biću, u svojevrsnom vrijeđanju, zastrašivanju, ponižavanju i mučenju samoga sebe koje ipak nije isto kao sadomazohizam zbog toga što nikada zapravo u potpunosti ne pruža traženo zadovoljstvo i otklon frustracije. Atmosfera je to koju su pitkom i umjetničkom u povijesti pop glazbe učinili tek rijetki, od kojih je Reed otac takvog pristupa, a Anohni, pokazalo se, kćer nasljednica. Takva se atmosfera na albumu ne ogleda toliko glazbeno pa čak ni vokalno, koliko tekstualno pa smo, a da se poslužim parafrazom nedavno preminulog Milana Kundere, nepodnošljivom lakoćom bombardirani brutalnostima i različitim oblicima disforije prema sebi, svijetu i sebi u svijetu.

U gotovo pop poletnoj “Can’t” koja ima natruhe hita i radiofonije, Anohni pjeva “I don’t want you to be dead/ I can’t stand around with these rotten teeth/ Can’t stand around/ Talking shit with these, all these rotten teeth/ Can’t stand around/ Talking shit with all these rotten teeth/ I don’t like this place”; u razarajućoj ‘Scapegoat’ glasom čiji vibrato podsjeća na spoj Bryana Ferrya i terminalno bolesnog Davida Bowieja, čujemo “You’re so killable/ Just so killable/ It’s not personal/ It’s just the way you were born, This one we need not protect, This one’s a freebie for our guns”, a u krešendo završnici emotivno gotovo nepodnošljiv plač “Take all of my hate/ Into your body/Take all of my hate/ Into your flesh and body”. U ‘It’s My Fault’ svjedočimo već spomenutom osjećaju kolektivno nametnute izričite individualne krivnje za nezaustavljivo propadanje planeta i ubrzavanje klimatskih promjena gdje Anohni uz pratnju gudača i poletne jazzy gitare pjeva “I didn’t do it, I didn’t do it/ But I know that I did something wrong & It’s my fault, it’s my fault & It’s my fault the way I broke the earth”. Moramo si, htjeli to ili ne, priznati da nam je to svima itekako poznat i svakodnevan osjećaj koji osjećamo uvijek kada pijemo piće razmočenom papirnatom slamkom umjesto plastične, odričemo se mesnog obroka na poslu srijedom, odvajamo otpad u vreće kojih nema ne bismo li ih bacili u kante za odvajanje kojih nema ili bicikliramo na posao uslijed najgorih vrućina zato jer smo krivi što smo upropastili planet. Tako nešto ćemo danas rijetko čuti, a još manje u opreci s pitkom soul mjuzom. Prilično loureedovski, zar ne?

Album nastavlja u sličnom tonu sve do pretposljednje “Why Am I Alive Now” koja je atmosferski nešto poput “On The Beach” Neila Younga i legendarne “Inner City Blues” Marvina Gayea u jednom i koja kao da sumira čitav album u šest minuta nepodnošljive lakoće horora ljudskog postojanja godine gospodnje 2023. te zaključne “You Be Free” u kojoj se s Anohni gledamo oči u oči i s revolverima uperenima jedni u druge, čekajući tko će prvi zapucati. “My Back Was A Bridge For You To Cross” zato i nije album na prvi pogled, nego na opetovane poglede poput onih u slavnoj duel sceni filma “Dobar, loš, zao” s prstima na obaraču. Razlika je samo u tome što na kraju neće biti preživjelih.

Ocjena: 10/10

(Rebis Music/Rough Trade Records, 2023.)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute