Napisati biografiju Darka Rundeka kad pomama za glazbenom literarnom prošlošću gotovo ne jenjava svakako bi bio zicer za iskusnog čovjeka od pera kao što je Ante Perković, koji je krajem devedesetih tako ukoričio biografiju benda Pips Chips & Videoclips u trenutku njihovog (prvog) vrhunca popularnosti. No to nije učinio.
Perkovića nije zanimalo ni kopanje po privatnoj intimi, ni rekonstrukcija onog (za mnoge poklonike Haustora) značajnog trenutka kad je puklo između Rundeka i Sachera. Odlučio je ne biti biograf, kao što je odlučio ne biti ni glazbeni kritičar ili analitičar. Te počesto ‘suhe’ forme odlučio je razmrdati, skinuti sa sebe te pljesnive stare kapute, riskirati i ući potpuno gol u nešto (za njega) novo. Gotovo da je odlučio dokinuti sebe jer je došao do tog stadija spoznaje kako riječi nikada ne mogu parirati glazbi kao eteričnoj predstavi koja se uvijek događa sada i tu i kako je u svom tijeku i kad je snimljena uvijek drugačije ‘raspoložena’ prema slušateljevom uhu.
Jer glazba je tu kao nemirni plamen vatre. Živi u svom frekvencijskom rasponu i komunicira s ljudima po nekim svojim načelima čije postulate još nitko nije definirao niti će to ikada učiniti. Gotovo da je ona ta koja odlučuje hoće li doprijeti do nekoga ili ne. Glazba je ta koja u najneočekivanijim trenucima odradi ‘klik’ i uvede vas u svoj svijet, kao što je nekad skliska i kao jegulja i koliko god opetovano pokušavali probuditi onaj trenutak ponesenosti (ili prve ljubavi), ona jednostavno izmiče. Mnogi od nas bez nje ne mogu, ovisni smo o komunikaciji s njom, iako je najčešće u toj situaciji ona nemilosrdna vladarica koja nas pokorava i koju slušamo.
Nekako je od slične premise krenuo i Ante Perković u knjizi o pjesmama „Rundek, između“, od toga ugađa li glazba nama ili mi njoj. Kao glavni ekstrakt tog eksperimenta uzeo je glazbu Darka Rundeka. Odlučio je nebiti biograf, ali je morao u tančine upoznati i subjekt i objekt priče, i glazbu i osobu koju vezujemo uz nju. Odlučio je biti pisac, ali je kroz istraživanje shvatio da su neka poglavlja bolje tj. autentičnije napisali neki drugi. Odlučio je riječima oslikati nešto, ali je došao do fotografija koje su (kako mi novinari volim reći) u sebi već sadržavale onih nužnih ’tisuću riječi’. A krajnja instanca koja se tiče samog piščevog medija tj. papira u Perkovićevoj glavi je također u 21. stoljeću postala štura, multimedijalnost jednog interneta nadišla je tog ‘potomka’ slavnog starog papirusa.
Perković je sve to uzeo u obzir zajedno s tim da će pisati o pjesmama – o najnezahvalnijoj stvari o kojoj se uopće može pisati. Za mnoge, to je nemoguća misija, jer teško je čak i odlučiti odakle početi, a gdje stati. Što je tu uopće cjelina? No kao što je kazano, pisac se odlučio za izazov i vremena i forme, te složio slagalicu po vlastitom nahođenju – unutarnjem balansu, a rezultat je jedna od najljepših knjiga o akteru (i akterima) kao i glazbi ove scene i ovog podneblja. To je Perkovićevo intrinzično putovanje u kojem senzibilno propituje sebe u tom približavanju glazbi i brizi da je ne oskrnavi, već da je približi, da joj pronađe onu slatkastu opojnu aromu.
Kroz 17 poglavlja koja je osmislio kao svojevrsnu set listu skače iz forme u formu, mijenja raspoloženja i tijek misli, onako kako to rade i same pjesme kad ih netko izvodi uživo. Isprepliću su tako njegove osobne misli, putovanje u prošlost, faktografija vezana za samog Rundeka, mjesta, vremena i događanja. U tom ‘metežu’ koji ne funkcionira kronološki (kao što ne funkcionira ni ljudski mozak) pjesme su konstanta koja se provlači, dok je Rundek uistinu negdje između. On je između, jednako tajnovit kakva je za mnoge od nas cijela njegova persona, a kad ‘progovori’ u određenim poglavljima kao da se živ stvori pred čitateljskim očima, ogoljen i stvaran u nekom nespretnom objašnjavanju i prepričavanju nekih čudnih situacija u kojima se zatekao jer ga se upravo tako tajnovitog doživljava. Kao što se nikad točno ne može zaključiti je li uživa ili ga smetaju posljedice fame koje ga prate ‘na repu’.
Perković je također ispravno zaključio kako su čovjek i pjesme izvan konteksta vremena i mjesta gotovo ništavne. A nekad je najbolji način u njihovom približavanju i analiziranju važno posegnuti za nekim pričama i događajima koji ih se na prvu loptu nimalo ne dotiču, ali daju dimenziju više. Pisac u takvim situacijama ne nameće te priče kao bitne postulate (ne želi upasti u tu klopku), već samo širi dimenziju percepcije, posebice o stvarima i događajima iz socijalizma, dakle perioda bivšeg sistema koje po starom dobrom nahođenju i uhodanom principu na ovim prostorima svaki novi sistem grozničavo želi gurnuti u zaborav. U poglavlju „Radnička klasa odlazi u raj“ Perković je tako kroz pričicu o radnicima udarnicima gotovo oslikao i nit vodilju i njenu ironičnu pozadinu cijele jedne epohe i naravno Rundekovih obiteljskih korijena. Oslikao je i duh Zagreba iz vremena Haustora i njegovu vječito konfrontiranu scenu spram onog što bi vladajući htjeli, u kojoj su samo imena aktera bila drugačija u odnosu na sadašnjost. A i ta imena u knjizi dosta objašnjavaju ono što je danas.
Novi val je gotovo demistificiran tekstom Dragan Kremera koji je kao reportaža s 20. jugoslovenskog festivala „Omladina 80“ bio objavljen u Džuboksu 1980. godine – i tu je Perković jako dobro odvagnuo da je gotovo nemoguće post festum efektno literarno ući u srž spram rada kvalitetnog novinara koji je bio na mjestu događanja u trenutku kad se to nimalo nije činilo kao neko značajno ispisivanje (glazbene nam) povijesti. Priča o Cargu proteže se na nekoliko poglavlja i iz nekoliko rakursa, od ideje nastanka, preko orkestra, do trija u kojem Rundek danas djeluje, dakle njegove post-post faze koju je Perković okarakterizirao kao moment kad su pjesme napustile okvir rock and rolla, kad su nadživjele formu i ostale samo pjesme koje novim generacijama također nose poruku, ali u potpuno drugačijem ambijentu i vremenu. Vremenu u kojem je i sam Rundek postao njihov medij, ali ne onaj koji se nameće, već onaj koji samo nešto šapne i time da podražaj u primordijalnoj sferi nakon čega glazba zaživi u nutrini.
Na sličan način funkcionira i knjiga „Rundek između – Knjiga o pjesmama“ i ona evocira i kao da doziva čitatelja da ponovno počeprka po staroj fonoteci ili da jednostavno zagugla po internetu. Iako je na papiru, knjiga kao da je interaktivna, u toj su funkciji brojne fotografije, misaoni krokiji i citati u njoj. Ona je samo most prema pjesmama. Jer pjesme dolaze prve. Zbog njih i kreće želja da se sazna sve o onima i onome što je između. Upravo je taj pjesmocentrički posloženi kozmos najznačajniji Perkovićev književni doprinos u širenju okvira u kojem literarno ulazi u zvuk. Malo je takvih knjiga o glazbi.
(142 stranice, Menart, 2013.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
