Nabojša Antonijević Anton, gitarist i jedan od osnivača Partibrejkersa oglasio se privim solo albumom u svojoj dugogodišnjoj karijeri.
Očekivati od ovog izdanja neku alternativnu verziju albuma Partibrejkersa u kojem za mikrofonom nije Zoran Kostić Cane bilo u najmanju ruku van pameti. „Rečeno, učinjeno ili ne, od toga sve zavisi!“ tako predstavlja zbirku od deset pjesama u kojoj je Nebojša Antonijević Anton ‘vozio’ izvan okvira matičnog benda. Dakako, nije riječ o materijalu koji je skupljao godinama i pripremao ga za solo izlet, već o pjesmama koje su nastale stjecajem okolnosti kad se prošle godine zatekao u pauzi dok je Cane bio posvećen radu u projektu Škrtice. Naravno bio je u pauzi i ostatak Partibrejkersa, tj. gitarist Robert Telčar i bubnjar Darko Kurjak, a kad im se pridružio basist Dušan Ševarlić Ševa nastali su i ‘prigodno’ nazvani prateći Hevi hipi bejbi.
„Rečeno, učinjeno ili ne, od toga sve zavisi!“ album je stare škole rock and rolla u kojem se susreću razni utjecaji poput bluesa, funka i soula protkani dakako Antonovim gitarskim umijećem iz kojeg je u stanju uvijek iznjedriti neki novi zanimljivi rif. Po uzoru na tu staru školu se pristupilo i snimanju albuma – cijeli bend odjednom. Dokumentaristički pristup, bez želje za postprodukcijskim uljepšavanjem i zavodljivim uštimavanjem frekvencija kako bi se postigla radiofoničnost. Ustvari, način rada kako radi jedan Neil Young otkad zna za sebe. Za uši naviknute na moderni zvuk, „Rečeno, učinjeno ili ne, od toga sve zavisi!“ zazvučat će isprva arhaično sirovo, no album u sebi nosi drugi daleko važniji element, a to je da njegova organska konstrukcija svakim novim slušanjem sve više sjeda, a time i pjesme sve jače dolaze do izražaja.
Ista stvar je i s Antonovim hrapavim isposničkim vokalom koji je sušta suprotnost Canetovom buntovničkom ‘megafonu’. U tu ruku su ozračje i tematika tekstova emotivno-introspekcijskog karaktera. Ulaze u suštinu (Antonova) bitka, ali ne izlazi potreba za buđenjem nekog kolektiviteta, već prije nenametnute prijateljske konverzacije u kojoj su kritika stanja i vremena obično motivi za propitivanje karaktera i vlastite nutrine, a nipošto poziv na barikade.
Progovara tako iz Antona stari hippie, dakle vudstokovski lik koji i glazbeno ne odstupa od načela te prve kontrakulturne eksplozije s kraja šezdesetih koja je tada uzdrmala društvene temelje i dakako dala rocku društveni smisao i cilj. Stari su to i predvidljivi glazbeni obrasci, ali Anton je s godinama kroz njih razvio svoj stav i upravo univerzalna postojanost albuma „Rečeno, učinjeno ili ne, od toga sve zavisi!“ njegova je najveća vrijednost u današnjici u kojoj se više ni na prste jedne ruke ne mogu pobrojati oni kojima u glazbi nisu potrebne stalne metamorfoze u izričaju. A opet, nema tu nepotrebnog hommagea samim stilovima kao takvima i slijepog instrumentalističkog obožavanja glazbene ‘muzejske građe’, u smislu da je vintage pristup svrha i cilj. U prvom planu su pjesme u svom jedinstvenom neskladu poetskih skica nedorađene vanjštine, ali solidne konstrukcije fluidnosti njihove izvedbe i improvizacijskih nadogradnji.
U tu ruku, Anton tako traži pravog slušatelja, kao što se traži i pravi sugovornik, ali se isto tako želi riješiti i onih lažnih. Možda malo i previše sudeći po uvodnoj „Više nego što ti pripada“ koja je možda ipak trebala tu poziciju prepustiti najavnom singlu (i drugoj po redu) „Suvišni“ koja komunicira prema van u fluidnijoj formi i, uvjetno kazano, pruža neki prijelaz na Antonov solo izričaj dok Partibrejkersi još uvijek odzvanjaju negdje u podsvijesti.
U prvom dijelu albuma sve sjeda na svoje mjesto kad se počne cijediti spori blues „Verovati je lako“ na koji se veže izuzetno moćna osobna balada rastanka „Malo šta“ iz koje se plastično može osjetiti zapuh spaljenjog mosta kao tužnog epiloga nekad srodnih duša, posebno kad kao da se prsti spetljaju na kratkim solima nakon prve strofe. „Brate“ svojim blues stompom dolazi kao spasonosi izlaz, ali i kao pjesma čiji kratki refren „Da brate“ teško da ćete više ikad izbaciti iz glave, dok „Tako dragoceno“ donosi možda i najbolji rif na albumu koji zapuhne u smjeru Partibrejkersa, a samim time tu dođe i misao da kao da je bila pisana upravo da je Cane otpjeva. Slična je situacija i s narednom „Junk“.
„Biće ono što jeste“ pak donosi dobar spoj rocka i funk ritma kao što u drugom dijelu pjesme improvizacijska sola preuzimaju primat što se dobro nadovezuje na „Lice“ koja još više pojačava svojevrsni stonesovski „Can’t You Hear Me Knocking” moment ponajviše zahvaljujući decentnim klavijaturama u pozadini i razigranom afrobeatu perkusija, što daje jasan signal da će ta pjesma uživo sigurno imati ključnu eruptivnu ulogu. Posljednja „Parče“ nakon „Lice“, što zbog sporijeg ritma, što zbog narativnog karaktera, ipak nepotrebno hermetizira album na samom kraju, a to se u velikom broju slučajeva nikad ne pokaže sretnim rješenjem. Bolje je vrući mojo dotjerati do katarze i završiti, nego ga ‘ohladiti’. No opet, album „Rečeno, učinjeno ili ne, od toga sve zavisi!“ svakako donosi dovoljno zanimljivih momenata za opravdati čekanje, te vidjeti i čuti kako to Anton i Hevi hipi bejbi rade uživo.
Ocjena: 7/10
(Odličan Hrčak, 2017.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
