Apocalyptica u Lisinskom – zimzelenilo Metallice

Moglo bi se reći da finska Apocalyptica slavi dvadeset (i jednu) godinu od objavljivanja legendarnog debuta „Plays Metallica By Four Cellos“, što se može smatrati i službenim datumom kada je violončelo na velika vrata ušlo u rock svijet, a moglo bi se i pomisliti da je ovaj čelistički kvartet pojačan bubnjarom umjesto osmišljavanja novog autorskog djela odlučio predahnuti i opet zaigrati na svoj najjači adut – Metallicu.

Jer, ruku na srce, Apocalyptica je i izgradila svoju, kasnije i autorsku, karijeru upravo na toj neodoljivoj kombinaciji u kojoj su renesanski instrumenti na svojim strunama zabrundali kao thrash metal gitare. I to thrash metal gitare Metallice. A obzirom da se sve više pokazuje kako živimo u eri cover i tribute rock bandova, ispada da ono što je u svojoj tinejdžerskoj dobi s još tri prijatelja učinio Eicca Toppinen, jest proto-korak za puno toga što je došlo kasnije na sceni, uredno računajući u to i trenutno najuspješnije svjetske čelističke cover igrače, hrvatski 2Cellos. Upravo je naglašavanje toga kako je Eicca Toppinen začetnik cijele te moderne čelističke priče bio i nezaobilazni dio za spomenuti i sinoć pred publikom u Lisinskom, a to je učinio njegov kolega Perttu Kivilaakso.

Deset godina manje od objavljivanja „Plays Metallica By Four Cellos“, dakle 2006. dogodio se u Zagrebu i prvi koncert Apocalyptice i to baš u velikoj dvorani Lisinskog. Tada je to bio čudan eksperiment; kao predizvođačica je nastupila Ana Rucner i pokazala se potpuno neuklopivom svojim pop trešom za gudalo i orkestar na play backu, kao što je ulašteni staff dvorane bio pomalo u panici zbog skoro dvije tisuće heavy metalaca koji su nagrnuli u dvoranu i na kraju koncerta se rasplesali pred pozornicom upravo kad je u repertoaru Apocalyptice došao red na pjesme Metallice.

Ovog puta, izostao je taj metež trčanja pred pozornicu, ali je zato huk zadovoljnih povika i gromoglasnih aplauza jasno govorio u prilog euforije koja je pogonila publiku opijenu ‘iskonskom’ Apocalypticom – onom u kojoj četiri gudača zdušno sviraju fanovsku listu najboljeg od Metallice, pa još tako i fanovski posloženu, s nezaobilaznom „Creeping Death“ (ali ne prva po redu) i raritetnom „Escape“ koju valjda nitko nikad nije čuo uživo na koncertima Metallice, ali zato Eicca i društvo njenim izvođenjem kao da su s guštom ispravljali tu ‘traumu’ iz tinejdžerskih dana. Naravno nije izostao ni propisni razglas za ovakve prilike. Bilo je dovoljno glasno da je i dvorana povremeno svojom rezonantnom škripom davala obol događaju.

Koncert je bio podijeljen u dva dijela s petnaestminutnom pauzom u sredini, te je u tih nešto manje od dva i pol sata efektivnog sviračkog vremena odsvirano 18 pjesama Metallice. Osnovna razlika u setovima bila je u tome što je drugi set bio pojačan bubnjevima za kojima je sjedio Mikko Sirén, dok je prvi bio isključivo rezerviran za četiri čela.

Koncert je otvoren s „Enter Sandman“, ali je glasniju reakciju dobila sljedeća „Master Of Puppets“, što je bio jasni pokazatelj da u dvorani ima više tvrdokornih fanova Metallice od slučajnih pomodnih padobranaca. Potom je Apocalyptica zakotrljala „Harvester Of Sorrow“, ali se „The Unforgiven“ pokazala daleko moćnijom kad su u pitanju čelistički aranžmani. Meni, osobno također bolja i od izvedbe „Sad But True“ koja je uslijedila, bila zericu prebrza, te bi definitivno bolje legla u kombinaciji s bubnjevima.

„Creeping Death“ bio je sa spomenutom „Master Of Puppets“ drugi najjači dio prvog dijela koncerta, da bi se kulminacija zasluženo dogodila u posljednjoj „Welcome Home (Sanitarium)“ koja je slijedila nakon „Wherever I May Roam“ i koja je doslovce himnično označila kraj prvog dijela.

U drugom dijelu bubnjevi su maštovito ušli u središnjem dijelu „Fade To Black“. Mikko Sirén se tako duhovito igrao perkusionističkom estetikom u dobrom dijelu izvan heavy metal gabarita bubnjanja tako da je sve dobilo jednu pomalo avangardnu crtu, u smislu, koliko daleko se može otići iz krutosti originalnog aranžmana, a da uhu i dalje puno elemenata bude prepoznatljivo. Posebno se tako iskazao u „For Whom the Bell Tolls“ i nešto kasnije u „Until It Sleeps“. U „Fight Fire With Fire“ zbog brzine tempa to dakako nije ni mogao, no ta je pjesma zbog svog poletnog (u originalu trzačkog, a sinoć gudačkog) karaktera donijela je posebno zadovoljstvo headbangerima.

Kako se koncert bližio kraju tako se činilo da je svaka pjesma koja je slijedila je sve veći hit. Ali nekako je „Orion“ najviše ‘kriv’ za takav ishod, jer ako su neke stvari Metallice podatna za čelističko prearanžiravanje, to je su onda instrumentali „The Call Of Ktulu“, „To Live Is To Die“ i dakako „Orion“. Nakon „Oriona“ je odlično prošla i „Escape“ (valjda bi tako prošla i „Trapped Under Ice“, također pjesma s albuma „Ride The Lightning“ s hudom koncertnom sudbinom).

Ekstaza u dvorani stopila se u jedan urlik s „Battery“ i „Seek And Destroy“, kao što je to bila prilika i za kratki solistički hommage AC/DC-iju od strane Apocalyptice, dok je bis za oproštaj donio „Nothing Else Matters“ i „One“.

Najplodonosnije desetljeće heavy metala nije se tako slavilo ni dok je trajalo, Apocalyptica i pjesme Metallice bili su sinoć samo transcedentni okidači za jedno masovno slavljenje osamdesetih.

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 €

5.00 €

10.00 €

20.00 €

50.00 €

100.00 €

200.00 €

Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute