Apocalyptica u Zagrebu – čelima po metalu

Apocalyptica se na svom trećem zagrebačkom koncertu pokazala u solidnom svjetlu. Nastupivši u ‘punom’ sastavu – tri čela, bubnjevi i vokal po potrebi – demonstrirali su sviračko znanje i moć, uz dozu malo pretjerane teatralnosti i rutine.

Apocalyptica u Zagrebu (Foto: Tomislav Sporiš)

Prva dva koncerta – 2000. u Tvornici i 2006. u Lisinskom –  bila su odlično prihvaćena i posjećena, tako da je samo bilo pitanje kada će nam ova osebujna skupina finskih čelo metalaca opet navratiti. Treći nastup, treća dvorana, a zanimanje još uvijek veliko – u Boogaloou se skupilo oko tisuću fanova i znatiželjnika željnih žestokog zvuka proizvedenog klasičnim instrumentima. Podsjetimo da karijera Apocalyptice traje od 1993. kada su četvorica studenata Sibeliusove akademije odlučila svirati obrade Metallice na violončelima. Time su postali vrlo prepoznatljivi i osobiti u svijetu glazbe. Od tada do danas, snimili su 7 studijskih albuma, promijenili dio članova, proširili repertoar na obrade drugih rock i metal bendova, dodali bubnjeve u postavu, snimili nekoliko albuma s autorskim pjesmama i uveli vokale na dio njih, surađivali s mnogim eminentnim glazbenicima – Dave Lombardo (Slayer), Ville Valo (HIM)…, a pritom su zadržali i proširili bazu fanova i pokazali da mogu biti zanimljivi i na duge staze.

Prije njih su nastupili Father, riječki metalci s puno međunarodnog iskustva, koji su sigurno i vrlo uvježbano odsvirali nekoliko pjesama pred tek nešto manjim brojem ljudi nego glavni izvođači, što je u neku ruku iznenađujuće ako mjerimo po uobičajenom interesu publike za predgrupe, ali pokazuje kakav su ugled i značaj Father stvorili kod domaćih ljubitelja metala. Kada tome dodamo da su na pozornicu izašli vrlo rano u odnosu na zagrebačke koncertne običaje, već oko 20:30h, cijela priča dodatno dobiva na težini.
Apocalyptica je krenula s tri stvari sa zadnja dva albuma – „On the Rooftop with Quasimodo“, „2010“ i „Grace“ – koje su, koliko god vrlo dobro prihvaćene, ipak poslužile kao zagrijavanje za prvu jaču (re)akciju publike na „Master of Puppets“. Inače, ukupni dojam je da su obrade (odsvirano ih svega 4) zvučale najbolje i da ih dečki još uvijek praše s jednakim guštom kao i na početku karijere. Nakon toga kreće i prva pjesma s vokalom, a ujedno i veliki hit „End of Me“, koju u originalu pjeva Gavin Rosdale (Bush), a nakon nje možda i najuspješnija autorska stvar u karijeri „I’m Not Jesus“, koju sjajno u originalu izvodi Corey Taylor (Slipknot, Stone Sour). Obje pjesme izazavale su jako dobru reakciju publike.

Na ovoj turneji vokalne dionice odrađuje prijatelj benda Tipe Johnson, inače pjevač Leningrad Cowboysa, koji ima vrlo zahtjevnu i pomalo nezahvalnu zadaću otpjevati pjesme koje su u originalnim verzijama izveli mnogi poznati i stilski različiti vokali: osim već spomenutih Rosdalea i Taylora, tu su još i Adam Gontier (Three Days Grace), Joe Duplantier (Gojira)… S obzirom na kompleksnost zadataka, posao je odradio vrlo solidno i ako ponekad nije uspio savršeno prenijeti vokalnu emociju originalnog pjevača, to je nadomjestio čvrstim stavom i snažnim nastupom.

U središnjem dijelu malo se spušta lopta na zemlju s nekoliko laganijih sjedeći odsviranih stvari „Beautiful“, „Sacra“ i na kraju tog bloka „ Nothing Else Matters“ koja je malo razdrmala atmosferu nakon prve dvije balade za vrijeme kojih se već mogao čuti i žamor u publici. Iako su nastupi Apocalyptice poznati kao masovne karaoke i iako je Perttu Kivilaakso, jedan od trojice čelista, u svom obraćanju publici pred kraj nastupa rekao da je najbolja na svijetu, činilo se ipak da je ozbiljnija pjevačka podrška publike izostala.

Nakon kratkog smirivanja kreće furiozna završnica koja je kulminirala sa „Seek and Destroy“ Metallice, najžešćom izvedbom večeri tijekom koje je i reakcija fanova bila na očekivanoj razini, te za kraj osnovnog dijela Sepulturina „Inquisition Symphony“. Za bis su ostavljene tri stvari – “At the Gates of Manala” s novog albuma, vokalna i odlično prihvaćena „I Don’t Care“ i na samom kraju standardno moćno razvaljivanje klasike s „Hall of the Mountain King“ Edvarda Griega.

Sat i četrdesetipet minuta sviranja metala i rocka klasičnim instrumentima pokazalo je da je Apocalyptica uspjela dobro izbalansirati stari i novi materijal, instrumentalne i pjesme s vokalom i da autorske pjesme mogu dizati i nositi atmosferu bok uz bok s provjerenim metal klasicima Metallice, Sepulture i ostalog metalnog društva.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X