I Arctic Monkeys uspjeli su se u pandemijskoj 2020. upisati s izdanjem.
Riječ je dakako o albumu snimljenom u londonskom Royal Albert Hallu u lipnju 2018. godine jednostavno nazvanog „Live At Albert Hall“. Važno je napomenuti da se prihodi (kao i zarada od samog koncerta) doniraju dobrotvornoj organizaciji “War Child UK” kako bi se pokrio njihov milijunski financijski deficit s kojim su se susreli prošle, ali i ove godine zbog posljedica prouzrokovanih koronavirusom. Cilj ove fundraising kampanje je pružiti podršku u bitnim aktivnostima ove organizacije kojima se nastoji pomoći najugroženijim obiteljima te zaštititi, educirati i rehabilitirati djecu koja proživljavaju traume prouzrokovane ratnim stanjem.
„Live At Albert Hall“ drugi je koncertni album Arctic Monkeysa. Prvi je bio „At Apollo“ iz 2008. godine i taj je pokrivao svega dva studijska albuma; „Whatever People Say I Am, That’s What I’m Not“ i „Favourite Worst Nightmare“, tj. početnu punk rock fazu sastava. Prava zvučna avantura benda započela je godinu dana kasnije s albumom „Humbug“ rađenog s Joshom Hommeom, da bi potom bend Alexa Turnera svoj neo camp počeo usavršavati na „Suck It And See“, dotjerivati na „AM“ i potpuno usavršiti na posljednjem studijskom albumu „Tranquility Base Hotel & Casino“. Iz toga jasno proizlazi da je definitvno postojala nasušna potreba da jedan ili čak više live albuma iz bilo koje od spomenutih faza izađe, pa je moguće i dvojiti o tome bi li „Live At Albert Hall“ ugledao svjetlo dana da se nije dogodila pandemija. No što je, tu je, dobro je da je izašao.
Album je podijeljen na dva CD-a, ali ne u podjednakoj minutaži, već 17 pjesama službenog dijela koncerta na jednom, a 12-minuti bis sa „Star Treatment“, „The View From The Afternoon“ i „R U Mine?“ na drugom CD-u, što možda nije nimalo loša ideja. Naime, užitak preslušavanja koncerta u komadu tako je neprekinut, a te večeri su bend i publika bili jedno nerazdvojno i isprepleteno tkivo, tako da kao slušatelj ne ostajete zakinuti baš za tu dimenziju, koja bi se mogla okarakterizirati i kao ‘čarobna’ u jeku ovog vremena u kojem su spektakli na masovnoj skali rezervirani za jedan sićušan virus.
Iščekujete ‘na iglama’ tako prve udarce uvodne „Four Out Five“, nakon koje Monkeysi sa super-furioznom izvedbom pjesme „Brainstorm“ ‘pometu pod’ s vama, kao što su ga pomeli tada i s londonskom publikom. S „Crying Lightning“, „Do You Wanna Know’“ i „Why’d You Only Call Me When You’re High?“ biva jasno da je Alex Turner neprikosnoveni vođa showa koji emocije publike naizmjence usijava i potom hladi tako da svaka promjena tempa i raspoloženja ide njemu i bendu u koristi, pa nije nimalo neočekivano kad se dogodi da ga auditorij Royal Albert Halla na „505“ nadglasa u pjevanju, a to se događa i na „Arabella“ i na udarnom finalu u „I Bet You Look Good On The Dancefloor“ koliko god se čini da se to zbog tempa ne bi moglo dogoditi.
Moglo bi se uvjetno reći da je šteta što su, s još uvijek posljednjeg, studijskog albuma „Tranquility Base Hotel & Casino“ izvedene svega tri pjesme; naslovna, „One Point Perspective“ i već spomenuta „Star Treatment“, no naglašavam riječ ‘uvjetno’ upravo iz razloga što dosad nije bilo službenih live izdanja na kojima su sličnu šansu imale pjesme s albuma „AM“, „Suck It And See“ i „Humbug“. Ali i to najviše iz razloga jer je „Tranquility Base Hotel & Casino“ podijelio fanove benda kao niti jedan album Artic Monkeysa dotad, iako kako vrijeme odmiče, se sve više pokazuje njegov prekretnički karakter, ne samo u karijeri benda, već i kao smjene jedne ere rocka općenito.
Koncertni zapis je u produkcijskom smislu izuzetno živahan. Naime, mnogi izvođači nastoje što više ujednačiti live snimke kako bi napravili neki novi balans sukladan konzumaciji u sobnim uvjetima, no „Live At Albert Hall“ kao da se nije držao tih kanona. Česte su zvučne oscilacije od pjesme do pjesme (nekad je gitarski solo glasan poput planinske lavine, nekad Turnerov vokal ‘prekrije’ cijeli bend) i to izuzetno dobro doprinosi cjelokupnom ugođaju, time i zaključku koliko je Arctic Monkeys moćan bend. Skoro je teško povjerovati koliko su u stanju u jednom trenutku proizvesti intiman ugođaj u velikom koncertnom prostoru Royal Alber Halla, a potom oživjeti tornado.
Ocjena: 9/10
(Domino / Dancing Bear, 2020.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
