Arctic Monkeys su po treći put nastupili u Hrvatskoj, ovog puta samostalno u mjesecima unaprijed rasprodanoj Areni u Puli.
Bio je to jedan od onih nastupa koji s pravom može ponijeti titulu dugo očekivanog, još od 24. studenog prošle godine kada su ulaznice u online prodaji planule istog dana. Bio je to također i jedan od prvih koncerata ove godine koji je za uvertiru imao divljanje cijena ulaznica kod preprodavača kakvo je prije par tjedana obilježilo i prodaju ulaznica za turneju Brucea Springsteena u SAD-u. Podsjećamo da je za neke buduće koncerte The Bossa cijena išla i do 5.000 američkih dolara, no za hrvatske prilike gledano, astronomski apetiti domaćih ilegalnih preprodavača nisu bili mali, obzirom da su neki tražili 5.000 kuna po ulaznici na jednom popularnom internetskom oglasniku.
No borbu s preprodavačima vodio je i bend Alexa Turnera još od onog trenutka kad je donesena odluka da sve ulaznice u prodaji budu personalizirane, čime je za sve koji su naknadno došli u posjed ulaznice koja nije na njihovo ime i prezime riskirali i situaciju da ne budu pušteni u prostor Arene, jer su pregledavane i osobne iskaznice uz ulaznice. Praksa personaliziranih ulaznica s nogometnih stadiona, tako se prelila i na koncerte, dakako ove veće i značajnije.
Atmosfera u Areni bila je gotovo praznična i prije koncerta, a bit će upamćena i po znatnom udjelu britanske publike – koliko mlade toliko i obožavateljski zagrižene, jer uz malo koju pjesmu publika nije pjevala s Alexom Turnerom, bez obzira na tempo koji su određivali Arctic Monkeys.
A počeli su žustro s „The View From The Afternoon“, onako kako su i počeli karijeru 2006. albumom „Whatever People Say I Am, That’s What I’m Not“, jednim od najbolje prodavanih rock debija u povijesti i albuma koji je tada donio veliku popularnost My Spaceu, specijaliziranoj stranici koju su tada globalno prigrlili glazbenici.
Nastavili su jednako žestoko i poletno s „Brainstorm“, također prvom pjesmom, ali s drugog albuma „Favourite Worst Nightmare“, da bi sa „Snap Out Of It“ skočili na predzadnji bestseller „AM“.
Sa „Snap Out Of It“ bilo je jasno da grupa okreće novu stranicu kad je riječ o vizualnom ugođaju koncerta. Ne samo da su svi bili odjeveni u stilu Stevea McQueena iz nekog starog filma, već je izgledalo kao da su i sve snimke na video zidovima snimane nekim VHS kamerama. Dakle, u početku se činilo da kamermani nisu kalibrirali sliku, a kako je vrijeme odmicalo postalo je očito da će tako i ostati – arhivski. I pozornica je bila osmišljena po uzoru na nekadašnje televizijske glazbene show emisije, a posebno dobar element bio je veliki kružni ekran na pozornici iza kojeg se za završnicu čuvala ogromna disco kugla s natpisom „Monkeys“, taman da zapeče u sjećanje ovaj koncert koji je u finalu donio „I Bet You Look Good On The Dancefloor“, „No. 1 Party Anthem“ i „R U Mine?“.
No nekako u taj imidž posebno se dobro uklopila „Tranquility Base Hotel & Casino“, koja je u tom trenutku bila predivni kemp hommage Davidu Bowieju. Ta pjesma općenito puno toga duguje Bowieju. No Alex Turner je glazbeni genijalac koji se može ušetati u svačiji teren, pokupiti najbolje i išetati kao original, jednostavno točno osjeća granicu onoga što trebaju biti Arctic Monkeys u svojoj srži, bez obzira ‘očešao’ se o spomenutog Bowieja, ili pak Iggyja Popa ili Black Sabbath.
Uz to, Arctic Monkeys su izvrsno usviran bend. Milina za gledati i slušati počevši od bubnjara Matta Heldersa koji je ubitačno precizan u kojem god stilu se zatekao. Cijeli koncert je bio toliko intenzivan da se nakon sat vremena činilo da više nema toga što Arctic Monkeys nisu izveli te večeri i taman se to poklopilo s „One For The Road“ i mišlju da će službeni dio s tom pjesmom i okončati. No Turner i ekipa su se vješto igrali i s tom perspektivom nanizavši potom „Cornerstone“, „Do I Wanna Know?“, „Do Me A Favour“, „One Point Perspective“, „Knee Sock“ i „505“.
Jest da je s bisom sve trajalo sat i pol, no Monkeysi su odsvirali 21 pjesmu i fascinantno prošli kroz sve dosadašnje etape svoje karijere i to točno kako su u svakoj od tih faza zvučali. Ova prva turneja nakon 2019. nekako odaje dojam da Alex i društvo izlaze na koncertni teren prvenstveno zbog sebe i sljedećeg diskografskog koraka koji definitivno škaklja imaginaciju, jer nakon albuma „Tranquility Base Hotel + Casino“ može se očekivati bilo što, a opet, guštaju i kad su u pankerskim vodama s pjesmama s „Whatever People Say I Am, That’s What I’m Not“ i „Favourite Worst Nightmare“ ili pak pustinjskoj imaginaciji jednog „Humbuga“ kojeg su svojevremeno radili s Joshom Hommeom.
Koncert u Puli će biti zapamćen i kao prvo koncertno predstavljanje irske grupe Inhaler u kojoj pjeva i svira Elijah Hewson, sin Bona Voxa iz U2. Elijah je čak uspio i malo naravi koju je naslijedio od oca pokazati, kad se dogodilo neko kratko komešanje u publici, pa je odmah počeo preko mikrofona autoritativno pozivati redare. Inhaler pak glazbeno nisu neko pretjerano otkriće. Solidni jesu, ali još to treba tesati na autorskom planu i odvojiti stilski od U2, ako je ikako moguće. No jabuka ne pada daleko od stabla.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
