Na neke detalje se treba osvrnuti. One detalje koji iscrtaju sliku nacije u jednom danu zornije nego kroz čitava desetljeća.
Možda nikad u povijesti nije upriličeno veće slavlje od onog koje se dogodilo jučer po povratku hrvatske nogometne reprezentacije iz Rusije gdje je osvojila srebro, srce nacije, ali i globalne simpatije. Po službenim procjenama policije u tome je sudjelovalo preko pola milijuna ljudi na ulicama Zagreba i prometnom potezu prema metropoli od aerodroma u Velikoj Gorici. Događaj takve amplitude obično je nešto što se doživi jednom u životu i rijetki tu mogu ostati imuni na ponos, udivljenje i sreću koja kolektivno zrači u takvom trenutku. A i kako će vrijeme odmicati detalji će padati u zaborav, ali nikad neće taj osjećaj doživljene sreće kad su individualno i kolektivno ispunjenje išli ruku pod ruku. I to je dobro. Tako treba biti.
No na neke detalje se treba osvrnuti. One detalje koji iscrtaju sliku nacije u jednom danu zornije nego kroz čitava desetljeća. I obično su to oni detalji koji se u općoj euforiji pogube, a znakoviti su.
Dok je Francuska kao velika europska nacija slavila pobjedu uz neizbježne nemire, provale, palež, suzavac, pa čak i smrtno stradale u tom sveopćem metežu, a Belgija kao brojačano manja svoje treće mjesto uz veliki techno party bildajući time svoj progresivni kulturni imidž, Hrvatska je svoje Vatrene dočekala toliko stihijski da je uistinu pravo čudo kako se tijekom svega toga nije dogodilo ništa dramatično što bi eventualno zasjenilo slavlje. Nevjerojatan je taj kontrast dobre volje ljudi spram trulosti i neuređenosti sistema u kojem živimo. Dakle, sveg onog što ne valja i lakoće s kojom su ljudi to nadišli. A jučer kao da je sistem bio odsutan, kao i njegovi nositelji.
Rastjerao je Thompson s Trga solidan broj ljudi. Upravo onih koji su željeli da im taj „Dan“ ništa ne pokvari. I bio je avet iz neke druge priče, iz neke Hrvatske prije Mundijala, iz neke Hrvatske za koju nitko u svijetu nije znao gdje se nalazi, ali nije trebao biti avet iz Hrvatske nakon Mundijala.
Nije li paradoks da na najvećem tulumu u novijoj povijesti ovog grada nitko od nositelja tog sistema nije bio niti jednog trenutka u poziciji da se ogrebe o tuđu slavu? Političara dakle nije bilo nigdje na vidiku. Pa sad nije dovoljno znakovito koliko zaziru od naroda na ulici? Do te mjere, da su nestali iz svih vidokruga. Je li moguće da ih je rastjeralo jedno pismo (navodno falsifikat) sa slikom izbornika reprezentacije koje kruži internetom?
Nestale su bile i sve naznake urbane logistike. Pet sati je putovao autobus s nogometašima od Plesa do Zagreba. Društvene mreže su brujale anegdotama tko sve vozi taj autobus koji je svako malo zastajkivao pred čepom euforičnih građana, vozio ga je čak i Luka Modrić, snimljen dok istovremeno tipka po mobitelu. Samo je još nedostajalo da ga netko vozi i zavezanih očiju, ili u rikverc. U nekim sistemima, koje držimo za uređene, među odgovornim logističarima bi odavno nastupio napad panike u takvim trenucima, ali ne i ovdje gdje je sve tako lagodno prepušteno anarhiji s pozitivnim predznakom. Gdje je to itko i ikada mogao sjediti iza policajca iz osiguranja na njegovom motoru i vozikati se s njim? Jer ovo je Balkan, ako te vole, onda te vole i nema problema. Ulaskom u Savsku prohodnost je bila još teža, a da autobus nije skrenuo u vatrogasnu postaju Vatreni bi mokrih gaća izašli na pozornicu na glavnom gradskom trgu. I tu dolazimo do svima nama dobro znane ‘institucije vozača autobusa’. Ako ih je vozio autobus bez ‘voznog reda’ i bez toaleta, nije li to sramotni propust?
A ako je i imao toalet, svi koji su se ikad vozili autobusom u Hrvatskoj znaju da taj toalet služi da bi bio zaključan. Pa zašto bi Vatreni bili izuzeti od tog ‘običaja’? U potpuno zakrčenoj Frankopanskoj, a kasnije i Ilici kao da nije ni bilo predviđeno da kroz te ulice išta prođe. Nikakav sigurnosni kordon. Ljudi su se gotovo spontano razmicali pred povorkom, dok su dolazile vijesti da je u centru nestalo i pitke vode za sve one koji su pet sati čekali na Jelačićevom trgu. A opet svi sretni i zadovoljni. Scenarij protokola raspao se čim je autobus krenuo s aerodroma. Da je pukla guma, ljudi bi nosili i autobus. „Jer sistem“, rekli bi. Jer smo navikli da uglavnom zakazuje i da je dobra volja uglavnom naše najsigurnije oruđe.
Cijelo to vrijeme državna televizija je kamerama pratila što se događa. Bez komentara, samo slikom. Možda su i tamo shvatili da je najbolje da nitko ne izusti ništa, ali efekt je bio kao da je povorka praćena preko prometnih nadzornih kamera. Bio je to događaj veći i od te televizije. Čak ni Dnevnik nije išao na prvom programu. Ne znam je li se to ikad u njenoj povijesti dogodilo i da je ‘dalekovidnica’ ostala bez teksta? Gledam to sad čisto iz nekog novinarskog profesionalnog kuta, jer znam da redakcija ‘nikad ne spava’. Ovako mi je izgledalo kao da jedino kamermani i tehničke ekipe nemaju ‘veliki odmor’.
Sam scenarij ‘velikog’ režimskog redatelja, kojeg se izvlači iz šešira svaki put kad je neka masovka u igri na pozornici Jelačićevog trga, također se raspao. A i da nije, bio bi to samo još jedan znak da u ničemu nije bio na nekom šampionskom redateljskom nivou. Obična uskogrudna malograđanska opsjena s nizom propusta i dva urlatora od voditelja koji su potpuno gubili kontrolu nad svojim ponašanjem. Pa valjda ako si neki umjetnik i meštar ceremonije onda bi trebao osjećati poriv i napraviti program vrijedan trenutka u kojem se događa. A upravo su sve one duše iz publike i njihova pozitivna euforija činili taj trenutak spektakularnim, dok je ‘predstava’ kaskala za njom. Publika je doslovno vodila ‘predstavu’, umjesto da je bilo suprotno.
Jaka je javna polarizacija i ovog trenutka oko toga je li se trebalo najboljem nogometašu svjetskog prvenstva učiniti ustupak u krojenju programa. Moje je mišljenje da redatelj ceremonije, kakva god ona bila, tako nešto ne može dopustiti, prije svega zbog svoje vizije (koju bi morao imati), svoje upućenosti, iskustva i u konačnici obrane struke. Bilo bi to isto kao da se bilo tko sa strane miješa u odluke izbornika i njegovu odgovornost za izbor i igru igrača na nogometnom terenu.
Zato se i dogodilo da se kontroverzni nacionalistički pjevač, čiji nastupi su zabranjeni diljem Europe popne na pozornicu i time na kraju otme dio oduševljenja onom drugom dijelu Hrvatske koji na izuzetan uspjeh reprezentacije u Rusiji gleda (ili pokušava gledati) kao na nešto puno veće od orgijanja domaće desnice i svega onoga zbog čega smo postali najsiromašnija zemlja Europske unije.
Rastjerao je Thompson s Trga solidan broj ljudi. Upravo onih koji su željeli da im taj „Dan“ ništa ne pokvari. I bio je avet iz neke druge priče, iz neke Hrvatske prije Mundijala, iz neke Hrvatske za koju nitko u svijetu nije znao gdje se nalazi, ali nije trebao biti avet iz Hrvatske nakon Mundijala. Izašao je na pozornicu koja nije bila namijenjena ni njemu ni ideologiji koju zagovara. Bio je sinoć supstitut za sve one političare koji su se vješto sklonili iz vidokruga, iako ih on, kontradiktorno logici, proglašava svojim neprijateljima. A oni su ga stvorili u toj amplitudi u kojoj je to što jest, čak i plaćali debele apanaže i kad ne nastupa, kao niti jednom drugom glazbeniku u ovoj Hrvatskoj. On je bio apsolutno neprimjereni sadržaj.
Sve gore pobrojano upućuje na jednu bitnu stvar, a to je da smo kao društvo u rasulu. No uspjeh nogometne reprezentacije galvanizirao je nešto u ljudima daleko više od brojnih sportskih uspjeha i osvajanja naslova svih drugih domaćih sportaša. Kako je jedan američki novinar znakovito zaključio da je u hrvatskoj novoj povijesti sve krenulo s nogometnih stadiona, možda smo opet ušli u jednu novu fazu. U fazu u kojoj je bjelodano da se može biti uspješan ako se igra fair play i po pravilima igre, ali uz uvjet da za to treba volja, tj. kako bi se to kazalo nogometnim rječnikom ‘ako se ostavi srce na terenu’. Apatija i osjećaj nemoći su tu jedini neprijatelji, a ne ljudi druge rase, nacionalnosti i običaja. Znaju, uostalom, to svi koji su trbuhom za kruhom otišli odavde u bijeli svijet, računajući tu i nogometne reprezentativce. Oni tamo nemaju nikog da ih ‘pogura’ i da im nešto ‘namjesti’, mimo njihovih sposobnosti i radnog elana. Sve što su postigli, postigli su svojim radom.
Na ovom ‘našem terenu’, to je ono što nam svima najviše nedostaje. Zbog toga smo nažalost zadnji u Europskoj Uniji. Ne treba nama novi nacionalni stadion. Nama treba nacionalno resetiranje. Treba nam efikasno i funkcionalno društvo. Država koja će biti korisna svima, a ne samo ‘njima’ koji panično vrište na svaku društvenu polarizaciju. Uostalom, svako zdravo društvo je polarizirano, otud i potreba za demokracijom. A mi smo trenutno tu u nekom limbu. Neopisivo sretni i suspenziranog osjećaja za ono najvažnije, a to je prostor gdje i kako živimo. Tu gdje nam ‘strukture’ stalno ‘vrte pjesmu’ da nije u šoldima sve, gdje tu i tamo nalupaju ili šikaniraju neku ugroženu društvenu skupinu ili dio populacije koji se ionako ne može dovoljno glasno zauzeti za sebe, i tu gdje u magnovenju svako malo slupaju neki skupocjeni auto. Možda je stvarno vrijeme da se zapitamo koje su životne utakmice pred nama i gdje je zapeo naš autobus.