Azra ‘Filigranski pločnici’ – ne znam što da radim sa sobom

Kad mislite da ono što vas je jednom davno uzelo, to ne može ponoviti.

Azra ‘Filigranski pločnici’

Te 1983. sam punio 12 godina. Vrijeme kad si konačno prestar da za rođendan dobiješ neko od izdanja Biblioteke vjeverica, što sam i daleko prije toga smatrao kao svojevrsnu rođendansku uvredu. Vrijeme za neke druge poklone. U najvećem broju slučajeva je to bila mjuza. Ona nije bila besplatna, a svima su starci nekako bili tvrdi kad je trebalo dati lovu za neku ploču ili kazetu. Bila im je to uvijek sumnjiva propaganda koju ne mogu validirati, a time ni kontrolirati. Beatlesi su im bili neka sigurna zona, kao to je okej, ali AC/DC se morao skrivati, te naslovnice su ‘vrištale na uzbunu’ i kad su bile crne. U domaćoj mjuzi sam tad već debelo prerastao slušati Srebrna krila, kao i sav tadašnji domaći pop koji se vrtio na telki i lagano mi išao na živce. Tad još nije postojao Magazin, sjećam se da su nas najviše ‘gnječili’ sa spomenutim Srebrnim krilima, pa nadalje Novim fosilima, Oliverom, Rokerima s Moravu, možda Jasnom Zlokić, uglavnom danas sve klasici. Od domaćih, koje baš nisi mogao ubrati na telki, sam prvo popušio Riblju čorbu. „Mrtvu prirodu“ nisi mogao izbjeći među škvadrom, na telki se ne sjećam da je bilo nešto previše o njima. Uglavnom, dobro se sjećam da sam za taj 12. rođandan dobio na ploči „Malo pojačaj radio“ od Zdravka Čolića – makeover Zdravka iz 70ih u Zdravka 80ih, šminkerska produkcija iz Londona, e da i o tome se pričalo i to se puštalo, zatim na kazeti „Doživjeti stotu“ Bijelog dugmeta, također makover Dugmeta iz 70ih u Dugme 80ih, i od Azre „Filigranski pločnici“, izdanje na dvije kazete. Ovo ‘na kazeti’ je bitno iz razloga jer je ‘linija’ (čitaj: gramofon) bio u dnevnoj sobi (dakle u popodnevnim satima konzumacija glazbe sa starcima, što mi je sve teže padalo), a dobio sam kazetofon za svoju sobu. Dakle, kazete sam slušao više, ono, solo, svoj đir, godine kad lagano kreće ta pretpubertetska izolacija od staraca. Dugme je u početku vodilo u slušanju, ali je onda Azra krenula u vodstvo. Bila je dublja, tjeskobnija, lucidnija, ništa nije bilo namješteno. Značenje tekstova je posebno masakriralao moj mozak. Ništa tu nisam previše razumio. Kurca sam ja znao tko je ‘rođak’ iz „Tko to tamo pjeva“, ali takav uvodni groove nije imao niti jedan bend u tadašnjoj Jugi. Uglavnom uzeli su me „Filigranski pločnici“. Ono kad znaš da je to duboko, iako ne razumiješ previše, ali tako dobro komunicira s tobom.

Danas imam taj album na ‘nekom disku’, što znači, teško da ću posegnuti za njim od imperativa novog što dolazi i što treba preslušati. No onda prošli tjedan potpuno slučajno skužim da je Đoni digao cijeli originalni album „Filigranski pločnici“ (i to ne nanovo produciran, što inače radi na svom YouTube kanalu PetrovicPetar i što mi užasno ide na živce kad ganja neku ZZ Top produkciju) i to objavim kao vijest i na portalu. I onda kad je album već tu pred nosom, stisnem ‘play’… I jebiga. Isprva je to bilo; „ajd da čujem drži li mi to sad vodu“, i onda je krenuo flanger riff od „Tko to tamo pjeva“ i potom skraćeni, ali izvrsni, Leinerov rip-off Bonhamovog uvoda na „Rock And Rollu“ i Đonijevo cijeđenje stihova kroz zube poput prosjaka u bunilu: „Kamo dalje rođače…“ Lako za to što mi se neki stari film počeo ponovno vrtjeti, već me i album potegnuo u neku dublju magičnu spiralu. I nikako se iščupat. Čekaju noviteti za preslušavanje, a ja opet otkidam i upijam „Filigranske pločnike“ svaki dan otad.

Uz to me paralelno lomi i neka tuga od sve te situacije oko našeg najvećeg barda rock and rolla kojeg smo ikad imali. Gomila svih tih paušalnih priča o njemu, o prkosu, o zatvorenim vratima, o ludilu, njegovom strahu od starosti, sukobu s ovdašnjim glazbenim lobijima i pitajboga čemo sve ne. Uz to i hrpa kojekakvih urbanih legendi i anegdota, pa četiri nikad od njega autorizirane biografije u svega jednoj godini. Gotovo pa nikad toliko prisutan, a tako nepravedno daleko, gotovo u dobrovoljnom kućnom pritvoru. On je jedina ‘hodočasnička točka’ ovog svijeta potpuno neizvjesnog dolaska na ‘cilj’ za mnoge ‘hodočasnike’. To je 1001 priča samo o ‘ljubljenu’ njegovih zatvorenih vrata i okretanju na petama. Najveći mistik Balkana modernog doba. Ali i jedan od rijetkih čije djelo će uistinu ostati.

A opet kakva sudbina ga je snašla u ova kurvinska vremena? U toj igri koliko se tko oko njega okoristio svi se prave grbavi. A okoristili su se svi koji su mogli. I svi oni s Đonijem kao da igraju onu staru nasilnu dripačku igru ‘zuje’. I ti novčani iznosi… Jel’ ovol’ko ili onol’ko, a nitko nije skupio hrabrosti da mu odnese kofer love, pozvoni na vrata, da njemu ili njegovoj ženi i kaže: „Čuj, Đoni ovo je tvoje. Koliko ima da ima. A ti sad to baci u more ako hoćeš.“ U cijeloj storiji niti jedna bitanga s tračkom osjećaja za neku kozmičku pravdu, pa da se ne libi i neke zakone prekršit zbog barda, već samo bitange vulgaris cijelo ovo vrijeme. Priče o njegovom ludilu kao da su kompenzacija za izliku da mu se ne da čast (i spomenute vrijednosti) koju zaslužuje, ne samo zbog njega, nego i zbog svih nas jer su Branimir Štulić i Azra najmonolitniji spomenik rocka ovog društva. Kao, to svi znaju, ali ispod tezge, kako se uostalom i dalje prodaju albumi Azre na CD-u u zagrebačkim glazbenim dućanima. I onda taj naš bard diže svoje albume besplatno na YouTube kao neki DIY freak (a i po tom potezu uistinu ide u korak s vremenom), i naravno da nitko nema hrabrosti da mu to ospori. Jer tko bi mogao? Tko bi smio i tko uistinu ima pravo na tako nešto osim njega? On je naš Dylan, naš Guthire, a eto mi se hranimo zrnevljem i kažemo: „Puk’o je Đoni“. Tko ne bi pukao na njegovom mjestu?

Bilo bi normalno da svi puknemo od takve nakaradnosti. Kad sam bio u Salzburgu, cijeli grad je brendiran kao Mozartov grad, svaka kuća u kojoj je boravio pretvorena je u muzej i nakrcana je turistima koji zobaju Mozart kugle koje tamo nudi svaka slastičarnica i marciparnica. Sve je tamo osim groba. I nakon više od dvjesto godina je svakom vodiču neugodno reći da su maestra bacili u zajedničku grobnicu. Kao da na suho u tom trenutku gutaju iste one Mozart kugle, i to salzburške, koje su malo veće od onih tvorničkih umotanih u crveno-zlatnu foliju. Bethoveena su nakon toga držali kao kap vode na dlanu, jer bi još jedna sudbina poput Mozartove bila previše.

Ne znam kakva se sramota treba dogoditi ovom narodu da već jednom nauči ne tjerati od sebe one koji su posebice kroz umjetnost dali jednu trajnu i neoborivu vrijednost. Jer, eto, tu su „Filigranski pločnici“ kao dokaz (oni su najrecentniji u ovoj priči), tu na dva klika. Masterpiece. Kako su tada bili soundtrack vremena, tako su i danas. Jesu li uopće važna naklapanja kako bi Đoni zvučao danas? Nisu nimalo. Čovjek je ostario, jebiga događa se nekima i da ostare. Nema tu ničeg čudnog. No jedan od najboljih rock albuma ovih prostora se i dalje kezi, reži, kritizira, lomi okove, ali i ljubuje strasno.

„Filigranski pločnici“ su onaj epski moment nečijeg apsolutnog vrhunca i po pitanju forme i po pitanju ideje. To su oni momenti kad osjetite rock kao iskonsku i svemoćnu energiju. Đoni je na tom albumu u centru tornada. Istovremeno i u raju i u paklu. Povratak u majčinu utrobu da bi nakon toga dobro znao da slijedi porod u agoniji bola. Mnogi sviraju cijeli život, snimaju albume, ali nikad ne dostižu stanje koje je zapisano na „Filigranskim pločnicima“.

„Tko to tamo pjeva“ je famozno otvaranje sa stilom, mudima, žestinom i zapaljivim grooveom. A potom slijedi drugi najjači mogući udar, balada „Ako znaš bilo što“. Postoji li uopće bolja rock balada na ovim prostorima? Kad izađe taj vapaj: „Ne znam šta da radim sa sobom“ kao prvi stih, dok prebiranje žica akustične gitare stvara osjećaj da je svaka ta žica oštrica koja bolno prodire kroz krvne žile. Ljubavna agonija koja kao da je posmrtni marš. A ‘ubija’ sve u njoj, i falseti bez riječi, tekst otvorene ranjivosti muške duše, muškarca nikad u potpunosti stasalog, sa strahom od zaigranosti i željom za pažnjom i u konačnici pjesme u kojoj solo soprano saksofona u tom trenutku nije instrumentalni solo već ubrizgavač otrova koji vas puni dok se ne rastopite od istog. I koliko god se na kraju te pjesme opetovano javlja pitanje: „Kako uopće nastaviti dalje taj album kojeg se tako volšebno ubije već na drugoj pjesmi do te mjere da se čini da s njom i završava, jer nakon „Ako znaš bilo što“ jedino bezdan tišine ima smisla, tako isto tako opetovano uvijek snažno prene „Volim te kad pričaš“. Odnese vas instantno svojom pozitivnom durskom bezbrižnošću i nekom zaljubljenošću s nekog prvog spoja, da bi vas iz istog tog ‘cvjetnog vrta’ zatim uvrebala „Ne prodajem nasmiješenog psa“ i gotovo neprimjetno vas odvela na malo sjenovitije, mračnije, mjesto.

Prevrat donosi baražna vatra puhačke sekcije u „68“ u maniri prljave Stax škole dok poludjeli glas jasno dočarava šokantno buđenje u sredovječnosti, a i na nju se i tematski, posljedično i glazbeno nadovezuje himnična „Ljudi samoće“. A opet je i ta pjesma završetak jedne cjeline i opet vam je s početkom nove cjeline jasno da je i Đoni to tada kristalno dobro znao. Nije dozvolio daljnje putovanje u nutrinu, presjekao ga je s „Obrni se Jura“. Sprdanje s kolegom. Otrovno. Ali vraćanjem rakursa na taj ‘svjetovni moment’ ponovno oživljava album u pravom trenutku, kao što proširuje i glazbeni vidokrug putovanjem u glazbenu prošlost, jer „Jura“ je naslonjen na „Locomotion“, dok se potom „Strah od smrti“ gega poput pjesama Doorsa koje su bile nadahnute zvučnom estetikom Kurta Weilla. Taj triptih ruganja ovdašnjem mediokritetstvu, kao i prethodna poglavlja poentiraju se najjačom u nizu „I nikom nije lepše neg’ je nam“ dajući sasvim novi smisao svima poznatom tradicionalnom napjevu.

„Naizgled lijepa“ je još jedan oštar rez. Glazbeno je to reggae s drsko dugačkim uvodnim solom na gitari, da bi drskost poslije ušla i u riječi finalnog skeniranja žene koju pjesnik napušta. Da dolazi novi val gorčine potvrđuje i „Gluperde lutaju daleko“, s jedne strane hommage ranim Stonesima, s druge tako potentan opis društvene perspektive koji u potpunosti možemo primjeniti i na sadašnji društveni trenutak u kojem stvarno ove što nas vode bez pardona trebamo zvati gluperdama. Jesu lopovi, ali su u srži gluperde. I danas se mantraju stare parole, ali se ne vide više boje.

„Čudne navike“, kako i dolikuje imenu te pjesme, rovari po terenu Iana Duryja bas linijom a la „Sex & Drugs & Rock And Roll“, a takva je i ‘romansa’ u pjesmi. „Nije O.K.“ dolazi kao prva u nizu kojoj bi se mogao zalijepiti epitet upitne kvalitete u odnosu na ostatak materijala, no kao da je Štulić bio svjestan da jednu pjesmu mora žrtvovati. Ne samo što se to može dvosmisleno iščitati iz njenog naslova, već je skučena u dvije minute, kao da poručuju da u dvije minute svašta može držati vodu. Da nije tako, zasigurno ni rockabilly „Tanka crna linija“ ne bi tako vrckavo izletjela u prvi plan. Općenito su u tom dijelu albuma stvari poletnije i uhu lakoulazeće („Gomila nesklada“) dok tekstovi jasno ocrtavaju hipokriziju tog vremena, s razlikom da „Gomila nesklada“ ne gubi semantiku ni dan danas, dok „Pavel“ ipak zahtijeva određenu potkovanost iz tog perioda povijesti, koju će mlade generacije danas zasigurno dobiti iz drukčijeg političkog rakursa.

Što drugo reći o „Slučajan susret“, nego da je izvrsno dočarana stalkerska situacija – ravno iz hormona i bez zadrške. Čista požuda. I onda opet kad se kolokvijalno počinje činiti da je samo pitanje trenutka kad će Đoni okrenuti kormilo u smjeru balaševićevske sentimentalnosti dolazi najopakija rock košnja cijelog albuma, a to je „E pa što“ – pankerski odjeb serviran u, za pankerske standarde, ogromnih šest i kusur minuta. Drive & overdrive. Šamarčina gradu salonskih stremljenja i pravovjernim lešinarima.

Blues „Kao ti i ja“ dolazi kao Azrin „Since I’ve Been Loving You“, kao što je „Strankinja s plavi eyes“ psihodelični izlet do San Francisca na balkanski način, a kako ih razdvaja „Put za Katmandu“, tempom nabrijani vapaj za životnim izborom, tako ih u sličnom ozračju podcrtava pjesma „Hladni prsti“, jer kako se približava kraj albuma, tako se ne dozvoljava pad tenzije. Spleen velegrada opet bukne sa „Život običnog tempa“, potom pretendersovskom „Proljeće je u decembru“ i vodviljskom „32-956“.

Kraj pripada filozofskoj uputi „Sloboda“ koja se tu nameće istovremeno kao i formula ovog albuma na kojem gotovo da ne postoji tadašnji žanr u kojem se Azra nije zatekla u zbijenih sat i pol vremena. No i to bi bilo nepotpuno da se na samom kraju ne prostre naslovna pjesma „Filigranski pločnici“ koja se stonesovski lijeno poput probušene bačve baruta kotrlja i rasipa svoj opasni sadržaj za koji se jedino sigurno zna da će jednom buknuti, ali se ne zna kad. I to je stopostotni Balkan. Njegov gen. Njegov kod.

Koliko god je očita nevjerojatna motivacija, energija i pamet u sklapanju takvog fantastičnog sklopa kao što je ovaj album toliko on kao da teče potpuno neomeđen i neopterećen ikakvim naporom – goli primjer kako nema tog stila koji se ne može uklopiti kao podloga dobrim stihovima i kad se ne možete osloboditi zaključka da rock and roll kao da je bio izmišljen da bi Štulić kroz njega progovorio i udahnuo mu značenje koje još uvijek nitko na ovim prostorima nije zasjenio.

PS: Redoslijed pjesma je drukčiji, ima i nekih noviteta, no sve to ide u korist Štulićeve genijalnosti preslagivanja i osvježavanja albuma.

Zadnje od Osvrt

Idi na Vrh
X