Prvotno predviđen veliki open air zagrebački koncert na Jarunu Bajage i Instruktora održao se u nedjelju u paviljonu 7 Zagrebačkog velesajma obzirom da kiša ovog svibnja ne prestaje padati.
Naš beogradski kolega Lazar Divjak se prije mjesec dana uputio u tamošnji Bitef Art Café kako bi se uvjerio kako funkcionira nova postava Bajaginih Instruktora nakon što su iz benda otišli basist Miroslav Cvetković Cvele i bubnjar Čedomir Macura Čedo. Za one starije fanove basist Cvele je poput Žike i Lokija bio omiljeno lice Instruktora koji iz današnje perspektive gledano spadaju u jedan od najdugovječnijih sastava ovih prostora. Da se ne govori da je bio pouzdana kičma ritam sekcije, a svaki glazbenik koji ima iole bendovskog iskustva dobro zna što to znači.
Uglavnom, kolega Divjak se tada na svoje uši i oči uvjerio da su se novi bubnjar Marko Kuzmanović i basist Vlada Čukić dobro uklopili, a Zagreb je tu priliku dobio u nedjelju 14. svibnja na unaprijed rasprodanom koncertu na Zagrebačkom velesajmu u Paviljonu 7 koji se činio premalim obzirom na interes publike što je autora ovih redaka još jednom podsjetilo na tužnu činjenicu da još uvijek ne postoji adekvatni zatvoreni prostor koji bi nadomjestio veliku dvoranu Doma sportova čiji sudbinu je očigledno zapečatio potres 2020. godine.
Koncertni happening u već nakrcanoj dvorani je u ranim večernjim satima započeo nastupom grupe Sacher iza koje dakako stoji legenda zagrebačke scene Srđan Sacher, a obzirom na šarolikost i masovnost publike bila je to prilika da se odsvira puno širi repertoar iz njegove karijere od zasad samo jednog albuma „Biser, ambra, jantar“. To je pored klasika Haustora ovog puta prošireno i na pjesmu „Totalno drukčiji od drugih“ grupe Vještice koju je na kraju koncerta zbornim pjevanjem publika tom prilikom potvrdila kao nezaboravni evergrin. Jedino je pjevač Filip Riđički ispao pomalo neozbiljan na samom početku kad je mahao papirima s tekstom pjesme govoreći kako je teška za zapamtiti, ili je to pak bio njegov šaljivi oksimoronski doprinos nazivu, da, eto, postoje pjevači koji ne mogu zapamtiti tekst. Pa da zapamtimo da je i on totalno drukčiji od drugih (pjevača)… Vrag će ga znati. Uz sve, nikako se ne mogu naviknuti na saftno distorziranu gitaru i njene heavy metal vriskove u bendu Sacher. To stvarno ide zajedno kao kajmak i marmelada, da se poslužim nazivom filma Branka Đurića – volim i jedno i drugo, ali nikako zajedno.
Instuktori su se polako okupljali na pozornici uz uvodne pasaže na klavijaturama koje je Saša Lokner Loki ‘vozio’ u nekom „X Files“ smjeru, a kad je remen gitare sjeo na Bajagino rame taj zvučni pasaž se pretvorio u „S druge strane jastuka“ što je ekspresno iniciralo euforiju, ali i masovno dizanje smartphonea u zrak. Iako nemam previše dobrih iskustava sa koncertnim zvukom i ozvučenjima raznih hala Velesajma, u nedjelju se nisam mogao oteti dojmu da je Paviljon 7, koji ima nešto niži i drvom obložen krov, ponudio najbolji zvuk koji sam dotad čuo u tom kompleksu u Novom Zagrebu, ali također ne treba gubiti iz vida da je za tonskim pultom bio Nikola Vranjković.
Bilo je moćno, glasno i saftno, ali istovremeno i kristalno čisto. Uvod je bio identičan kao i na beogradskom koncertu, što je očigledno znak da su Bajaga i Instruktori odlučili da istu setlistu iskušaju i u Zagrebu. Kao druga je uslijedila „442 do Beograda“ koja je još više podigla raspoloženje nakon što je Bajaga predstavio nove članove benda na početku koncerta. Na redu su potom bile „Red i mir“, „Tekila gerila“, te „Godine prolaze“ koja je donijela novi plimni val oduševljenja, a feedback kao da je dodatno utjecao na raspoloženje Žike Milenkovića.
Jest da je Žika uvijek raspoložen na pozornici, ali te večeri je kazaljka te skale podivljala. Žika je toliko vrištao i unosio sebe u ulogu najavljivača da sam se prisjetio nekih kasnih osamdesetih kad sam vjerovao da većeg luđaka od njega nema na pozornici. Jest da se oduševljenje publike s „Godine prolaze“, prelilo na pjesmu „Kad hodaš“, ali Žikin sveukupni performans i uistinu 110% tog trenutka otpjevana i proživljena „Život je nekad siv, nekad žut“ je uistinu bio onaj „it“ moment rock and rolla kao takvog. Ni „Vesela pesma“ ni „Dvadeseti vek“ nakon toga je nisu nadmašile, bar meni osobno, sorry Bajaga.
Za novi vrhunac je ipak trebalo pričekati „Plavi safir“ koji je napravio „u sali lom“ što bi isti taj Bajaga rekao. Na cupkavu „Moji drugovi“ se nikad nisam navikao, za razliku od Paviljona 7 koji je cupkao masovno, no nije trebalo dugo čekati „Tišinu“ koju bih uvijek mogao ‘vrtjeti još jedan krug’ i valjda mi nikad ne bi dojadila obzirom da je držim jednim od najvrjednijih destilata iz manufakture Bajage & Instruktora.
Nakon sat i pedeset minuta došla je na red „Zažmuri“ kao posljednji motiv službenog dijela koncerta koji je u produžetke potom ušao s „Tamara“ i „Od kad tebe volim“ i finalnu kulminaciju „Samo nam je ljubav potrebna“, oliti što bi Beatlesi rekli „All You Need Is Love“, nakon čega uvijek ostaje onaj isti zaključak da su Bajaga i Instruktori i dalje neprikosnovene lučonoše te univerzalne misli koja pomaže i kad je život siv i kad je žut.
Uz to, bilo je neke posebne magije u zraku jer su se neke stvari dogodile po prvi put.
Naime, novopridošli Vlada i Marko bili su prvi put kao dio Instrukutora pred zagrebačkom publikom, kao što je i Bajagi bio prvi put da ima koncert na Velesajmu. Osjetilo se da je neko novo dokazivanje u zraku te večeri. Nove mlađe snage su donijele sa sobom i neki novi elan u bend. Okej, to se ipak ne odnosi na Žiku. Njemu elana na pozornici nikad ne fali. Njemu je uvijek blaženi prvi put.
Bajaga priprema puno iznenađenja za 40 godina samostalne karijere