CDi: ‘Daljina, dim i prašina’; 4 legendarna albuma na 2 CD-a (‘Pozitivna geografija’; ‘Sa druge strane jastuka’; ‘Jahači magle’; ‘Prodavnica tajni’).
Prvi album „Pozitivna geografija“, još bez Instruktora, nesumnjivo je preopterećen tada pomodnim elektropop zvukom sintesajzera i ritam mašina koji se na testu vremena u mnogim slučajevima pokazao pogubnim faktorom. Ni „Pozitivnoj geografiji“ takva produkcija (Kornelije Kovač) danas nije plus, nego uteg. Na sreću, sintetski zvukovi (nerijetko podebljani, jao, jao, onom užasnom pseudoheavy gitarom produkcijski umotanom u pop zvuk) najčešće su uporabljeni tek kao podloga, boja, fon za smještaj ideja pojedinih pjesama, a ne kao njihov glavni adut i sve odiše dražesnim šarmom minimalističke lo-fi kućne radinosti. Pjevne melodije, domišljati zafrkantsko-ozbiljni stihovi maštovite i raznolike tematike (tek je jedna klasično ljubavna, „Poljubi me“, ali i ta daleko od estradne banalnosti), neopterećeno šaranje i igranje stilovima i žanrovima, opći entuzijazam, duhovitost i vedrina, zadovoljavajuće nadmašuju grozomorne produkcijske zablude osamdesetih.
Važan je faktor i Bajagino pjevanje koje je najbolje opisao sam: „Mislim da sam sugestivan, uvjerljiv i imam dobru boju. Moje mi je pjevanje sasvim dovoljno za ono što želim reći,“
Autorski najvažnije osobine prvijenca protegnut će se kroz Bajagin daljnji rad, iznimno vrstan, mada nerijetko zvučnim i vizualnim (omoti) kičem oplahnut pa i natopljen srednjestrujaški pop-rock (tj. bilo bi idealno da je to srednja struja). Početna artificijelnost zvuka postupno će biti zamijenjena organskijim tonovima, a mladenački razigrana prštavost odmijenjena ozbiljnošću zrelih godina, no gotovo uvijek „s kezom“, odnosno s „nasmejanošću u izrazu“ kako je to lijepo i točno sročio srpski teoretičar književnosti Aleksandar Jerkov. Uopćeno, moglo bi se reći da je razmjerna šteta što Bajaga umjesto samo profesionalno pouzdanih nije uspio okupiti bend inventivno maštovitih glazbenika koji bi zajamčili razradu dostojnu njegovih u osnovi sjajnih skladbi. Ali tada bi komercijalni uspjeh zacijelo bio bitno slabiji, a onda je opet pitanje bi li ta karijera uopće postojala.
Ponešto organiziranije osmišljen „Sa druge strane jastuka“, u produkciji Kovača i Saše Habića (Habić će producirati i dva naredna albuma) postao je hit čiju baš svaku pjesmu zna svatko tko je u ono vrijeme bio mlad (barem u Zagrebu), a kao najpopularnije iskočile su romantični ljubići „Zažmuri“ i naslovna pjesma, zatim šaljivi prepjev davnašnjeg hita Melanie „What They Have Done To My Song Ma“ iz 1971. prenaslovljen u „Vidi, šta sam ti uradio od pesme, mama“ te jazzerska „Dobro jutro, džezeri“, prvi broj bez čujnog sintesajzerskog pojačanja.
Iako je u ovoj posljednjoj spjevao stih „Šta sad vrede svetske žvake, kad svirate narodnjake,“ a u „Rimljanima“ se na sljedećem albumu „Jahači magle“ metaforički požalio kako je „sve više varvara, a sve manje Rimljana“, kičersko narodnjački melos pomalo će se, nažalost, uvući i u njegov rukopis. Prvo sramežljivo na „Jahačima magle“, u pjesmama „Gde stiže moje sećanje“ i „Samo nam je ljubav potrebna“ da bi se na četvrtom albumu „Prodavnica tajni“, uz ponovno tihe narodnjake „Ruski voz“, „Veselu pesmu“ i „Život je nekad siv nekad žut“ dogodio slučaj „Plavi safir“, među poklonicima koji su ga dotad spremno prihvaćali kao pop-rokera doživljen kao eklatantni turbo folk, no koji je postao veliki hit i Bajagi privukao puno publike koja načelno nije marila za rock, a što će u krajnjoj liniji dovesti do umjetnički najkompromitantnije i najniže točke Bajagine karijere, zajedničke hrvatske turneje s Jelenom Rozgom koncem 2011. Iako i onda i sada jedna od lošijih pjesama tog albuma i mada nesumnjivo turbonarodnjačke orijentacije, „Plavi safir“ u tom smislu danas zvuči podosta pitomo, što nam svjedoči kako o važnosti konteksta tako, nažalost i o općem srozavanju kriterija i zagađenju etera od 1988. naovamo.
S druge strane, ista ta „Prodavnica tajni“ nudi neke od Bajaginih najzaokruženijih pjesama, duhovito-mudro-lakonskih zapažanja o društvu i životu kao što su „Gore-dole“, „Verujem – ne verujem“, „Godine prolaze“, „Tišina“ i „Život je nekad siv nekad žut“ (ova posljednja u suradnji s pjevačem i gitaristom Žikom Milenkovićem).
Posljednji studijski album „Daljina, dim i prašina“ pretežno je (ali ne posve) lišen sintesajzera, narodnjaka i sweet-metal gitara, akustičnog je ugođaja, sadrži Bajagine tipično zezantsko-ozbiljne stihove životu i o ljubavi, a u cjelini nema padova, ni podbačaja. Osim povremenog aranžmansko-produkcijskog (producent je Voja Aralica) presrednjestrujašenja koje, uostalom i jest jedno od obilježja Bajaginog zvuka i osim daška rutiniranosti (ali i rutinirani Bajaga dosiže koje koplje iznad većine kolega u trenutku najvećeg nadahnuća), nema mu se što posebno zamjeriti, ali kao da se nijedna pjesma osobito ne lijepi za uho. No je li to uopće mana?
Ocjene:
4 legendarna albuma na dvostrukom CD-u: 8/10 (Dallas, 2011.)
Daljina, dim i prašina: 7/10 (Dallas, 2012.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
