Poruka ‘Samo nam je ljubav potrebna’ zvučala je jednako banalno i naivno 1967. kad ju je uskliknuo John Lennon kao i kad ju je nakon dvadeset godina ponovio Bajaga. Sad, četiri desetljeća kasnije, zvuči toliko banalno i naivno da je u nju, slijedeći onu devizu koja se često pripisuje kartaškom ranokršćanskom piscu Tertulijanu – credo quia absurdum – gotovo i nužno povjerovati.
Evo nekidan kad je Psihomodo pop svojim koncertom u zagrebačkoj Areni slavio 40. obljetnicu postojanja i, evo sad kad je sinoćnjim koncertom na istoj rasprodanoj lokaciju svoju istu žurku odradio i Momčilo Bajagić Bajaga, na neki način tek počinjem osvještavati činjenicu da pripadam generaciji kojoj životna dob traje koliko i karijere ovih bendova i da su na neki način prisutni koliko i ja sam te da sam u svakom razdoblju života na neki način bio u nekakvom odnosu naspram njih.
U slučaju Bajage, ta povezanost seže u doba prvog pravog društva koje se okupilo tamo još negdje na osnovnoškolskom maturalcu upravo pjevajući Momčilove pjesme, a njegova glazba služila je kao soundtrack naših prvih pijanki, prvih ljubavi i prvih oplakivanja slomljenog srca. Takve stvari ostanu s tobom zauvijek, čak iako se ti prvi prijatelji raziđu u životnim putevima, a neki od njih nas i zauvijek napuste. Onda fešte poput ove Bajagine postanu savršena prilika da se ti “drugovi rasuti po celom svetu” ponovno okupe i zapjevaju skupa u sjećanje na one kojih više nema.
Pozitivna geografija
Dan prije koncerta Bajaga i Instruktori objavili su live album snimljen u Tvornici ranije ove godine na kojemu je bend obilježio četiri dekade od izlaska njegovog prvijenca “Pozitivna geografija” i nastupa održanog svega par ulica dalje u kultnom Kulušiću te je izveo setlistu sastavljenu samo od pjesama s prvog albuma i rane faze Bajagićeva stvaralaštva, s naglaskom na materijal koji je napisao u službi pokojnoga Bore Đorđevića u njegovoj Ribljoj čorbi.
Taj koncept prenesen je i na veliki spektakl u Areni, gdje je tako nakon uvoda s “Grad”, a zatim i “Zmaj od Noćaja” koja je u mojoj glavi još uvijek “novija pjesma” iako je izašla prije gotovo četvrt stoljeća i prije više od polovice Bajagine karijere, te vječnog hita “Sa druge strane jastuka” odmah uskočio u blok ranog, da ne kažem “pretpotopnog” materijala s historijskim uspješnicama kao što je “Berlin”, favoritima znalaca poput “Marlena” i “Poljubi me” ili pak duhovite južnoameričke revolucionarne romantične fantazije “Tekila – gerila”.
Svi oni koji su došli po best of materijal uglavnom sabran s dva najpopularnija albuma “Prodavnica tajni” i “Sa druge strane jastuka”, tako su morali sačekati da Instruktori održe instrukcije iz svoje povijesti, da bi onda bacili komad mesa u obliku “Godine prolaze” na kojoj se bendu pridružio i Davor Rodik, a zatim je i cijela Arena očekivano uglas otpjevala “Kad hodaš”, prvo Bajagino kompletno autorsko djelo, napisano još za Čorbu.
Credo quia absurdum
“Lepa Janja, ribareva kći”, drugi koncertni favorit sa “Zmaja od Noćaja” također je opravdala mjesto u repertoaru, ali kao što rekoh, najveći dio posjetitelja eksplodirao je na hitove s “Prodavnice” kad su za uvertiru puštene “Život je nekad siv, nekad žut” i “Vesela pesma” prije rock and roll bloka u kojemu se našlo mjesta za primjerice “Dvadeseti vek”, “220 u voltima” i “Muziku na struju”.
Ekstaza je nastupila u završetku regularnog dijela: svi su pjevali “Verujem – ne verujem”, naravno “Plavi safir” i “Moje drugove”, a “Zažmuri” je posebno lijepo sjela prije konačne eskalacije koju je osigurala “Tišina”. Mnogi će se požaliti što nisu dobili priliku da pjevaju “Voz”, ali Bajaga je umjesto toga servirao divnu “Strah od vozova” s “Jahača magle” koja se barem u mojim očima pokazala kao jedan od neočekivanih vrhunaca sinoćnje setliste.
Prvi bis donio je još favorita u obliku ljubavne tužaljke “Od kad tebe volim” i “Dobro jutro, džezeri” te je završen još jednim pogledom na prvijenac, “Tamara”, a finale je donijelo bluz kilometara “442 do Beograda” i još jedan od mojih osobnih favorita “Rimljani” prije nego se bend konačno oprostio ponavljajući poruku po kojoj ova turneja nosi ime; onu istu koju su Beatlesi uklesali u kulturnu svijest u adventu ljeta ljubavi – “Samo nam je ljubav potrebna”.
Ta poruka zvučala je jednako banalno i naivno 1967. kad ju je uskliknuo John Lennon kao i kad ju je nakon dvadeset godina ponovio Bajaga. Danas, još gotovo puna četiri desetljeća kasnije, zvuči toliko banalno i naivno da je u nju, slijedeći onu devizu koja se često pripisuje kartaškom ranokršćanskom piscu Tertulijanu – credo quia absurdum – gotovo i nužno povjerovati. Možda je to ono o čemu govori i Bajaga kad pjeva “Verujem – ne verujem”.
Mladenačke zablude
Riječ-dvije o predgrupi. YU Grupa ne tako davno proslavila je svoju pedesetu obljetnicu, dakle Bajagu šišaju za dobro desetljeće (skoro i pol), ali to ih nije spriječilo da sinoć odrade posao kao uvodni čin. Za razliku od Bajage i brojnih drugih izvođača koji su karijeru započeli nedugo poslije njih, u mojim krugovima se bend braće Jelić čino ne samo generacijski dalek, već i utjelovljenje onih rock dinosaura koje bi nekakav kakti moderni komet trebao smaknuti.
Mladenačke zablude na stranu, u pitanju je bend čiji utjecaj uvelike nadilazi ono što mi o njima znamo, pa se tako i na novoj japanskoj psihodeličnoj sceni mogu naći bendovi poput To Yo koji su ovog ljeta nastupili u Zagrebu, koji među svoje glavne utjecaje uz bok Jimiju Hendrixu i Led Zeppelinu navode upravo YU Grupu.
Ili onaj komad trivije koji mi je iz svoje riznice porukom sinoć ponudio kolega Zoran Tučkar, da je na proslavi njihovog petog rođendana 29. studenog 1975., kao predgrupa po prvi put pod time imenom nastupio bend nadalje poznat kao Parni valjak. Svemu tome unatoč, imao sam osjećaj da se njihov nastup razvukao, a da mi nije pružio nimalo istinskog glazbenog uzbuđenja. Možda mladenačke zablude ostaju s nama vječno.
Gledajući popis pjesama, čini se da je Bajaga imao zanimljiv koncept težišta na prvom albumu bez propuštanja svih onih hitova po koje je publika došla. Ne znam po što sam točno ja došao na koncert, vjerojatno sam imao želju da me te pjesme vrate u dane mladosti, prvih pijanki, prvih poljubaca i prvih slomljenih srca.
Ako to nisam u potpunosti dobio, to nije zato što to nije moguće, naprotiv, jest moguće upravo zato što je apsurdno. I to nikako nije do gospodina Bajage, već do toga što su ti dani davno iza nas, kao što su i drugovi s kojim smo te pjesme slušali sad “rasuti po celom svetu”, a neki i onkraj njega. Sve stvari imaju svoje vrijeme, a mladosti je vrijeme u prošlosti.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
