Dok je Hrvatsku jučer tresla izborna groznica, Vintage Industrial Bar su tresli etno mužikaši koji se odazivaju na ime Balkalar, brišući sve znane i neznane političke i povijesne granice Balkana, bar kad je o glazbi riječ.
Kada su prije par mjeseci bukirali koncert u Vintage Industrial Baru kako bi promovirali svoj eponimni dugosvirajući prvijenac, momci i djevojka iz etno kvarteta Balkalar nisu ni slutili da će ta benigna i za koncerte nepopularna srijeda (jer srijede to za koncerte obično i jesu) biti još nepopularnija za koncerte obzirom da je predsjednik Republike odlučio da će baš tu srijedu biti održani parlamentarni izbori. Dakle, dan kad se večernji sati obično provode uz praćenje brojanja biračkih glasova, bespoštedno prosipanja pameti analitičara iz TV studija i snimke iz izbornih stožera u kojima po starom dobrom običaju svi slave kao da su pobjednici, dok pobjednici ne mogu formirati vladu jer po isto tako starom nahođenju treba spojiti nespojivo.
U večeri kalkulacija o spajanjima nespojivog, upravo je gore spomenuti četverac nespojivo spajao sasvim lako i prirodno na pozornici Vintage Industriala pred oduševljenom, raspjevanom i rasplesanom publikom, a bome su i skupili više publike nego što su neki politički kandidati skupili kružića ispred svog imena na biračkim listićima.
Klub nije bio krcat, ali je za jednu promociju debitantskog albuma bio i više nego solidno popunjen. Izlaznost publike bila je oko 60%, kazano političkim rječnikom, a Balkalar nije nudio samo obećanja, već ritam i urnebes za isprat tugu balkanske duše uz brzi tempo zaborava ‘leteći’ po geografskim širinama i dužinama više po sistemu što im dođe pod ruku, nego po nekom svom uvrnutom ključu.
Prava mlada banda mužikaša koja ‘šara’ od zagorske tradicionalne pjesme „Mamica su štrukle pekli“ do „Niške banje“ koju je svojevremeno proslavila Olivera Katarina, zakvačivši u toj etno-centrifugi i romske klasike, pa čak i „Nesrećnik sam od malena“, tj. najpoznatiji song iz filmskog klasika koji su pjevala dva Roma u Šijanovom „Ko to tamo peva“, pa se tako Vintageom orio i refren „Za Beograd firmom Krstić“. U večeri izborne papazjanije, papazjanija Balkalara činila se pobjedničkom.
Balkalar koji čine Pavle Kladarin na kontrabasu i glavnom vokalu, Irma Vicula Bulaja na violini i glavnom vokalu, Juraj Valentić na akustičnoj gitari i pratećem vokalu, te perkusionist Marko Šturman po energiji koju su isporučivali podsjećali su me na Cinkuše u svojim počecima – sve je luda trka adrenalina, pa tko prvi padne, bend ili publika, svejedno je.
Minutažu devet pjesma s prvijenca ispucali su začas. Možda se na početku s „Vuprem oči“ činilo da će to imati narativ nekog „pristojnog“ promotivnog koncerta, ali kad je ubrzo nakon toga zavladao „duh štale“, što bi rekao Edi Maružin iz Gustafa, „štala je morala gorjeti do kraja“.
Kao što sam naveo i u recenziji albuma da Balkalar isporučuju glazbu iz naroda izravno za narod, bez previše kalkuliranja, tako se sinoć i uživo ta teza potvrdila u praksi, tako da opet ne mogu izbjeći ni zaključak da je mlađa generacije publike dobila svoje Cinkuše. Na koncu, takva je sinoć bila dobrim dijelom i dobna populacija na koncertu – oni koji najmanje razbijaju glavu o ishodima izbora i koji su dobili onu staru lekciju, a to je da se na Balkanu možeš veseliti i plakati svaki dan, razloga i za jedno i drugo uvijek ima na pretek.
Na koncu konca, kao što i nepovoljne koncertne srijede ne moraju nužno značiti da će tulum izostati.