Film Grete Gerwig pati od kognitivne disonance dok se trudi biti otkačen ali ne dovoljno da postane glup, hoće biti osviješten a da ne postane zamoran, želi pružiti kritiku bez zajedljivosti.
Teško se sjetiti kada je u recentnoj povijesti neki film tako ponosno u taglineu nosio ono što će se pokazati njegovom uvjerljivo najvećom manom kao što je to slučaj s “Barbie” cijenjene redateljice Grete Gerwig koja je nakon nekoliko uradaka koji su joj priskrbile nominacije za Oscar u kategoriji najboljeg filma (vrlo dobar “Lady Bird” i manje dobar “Little Women”) stupila na teren blockbustera i prošla tek nešto uspješnije od svoje za “Nomadland” od Akademije nagrađene kolegice Chloé Zhao kad je preuzela zadatak snimanje neslavnih Marvelovih “Eternalsa”.
Tagline u pitanju glasi: “If you love Barbie. If you hate Barbie. This movie is for you.” Zadatak kojeg se Gerwig, dakle, prihvatila u suradnji sa svojim partnerom i koscenaristom Noom Baumbachom, također za Oscar nominiranim filmašem kojem se tepa kao “ozbiljnijem” Woodyju Allenu bez moralne problematičnosti, jest taj da snimi film koji će istovremeno igrati na neku kartu simpatije (i pseudonostalgije) za proizvodom koji je stekao veliku popularnost među generacijama djece s dva X kromosoma, a da istovremeno adresira i svu negativnu prtljagu koju rečeni proizvod nosi sa sobom, uključujući jahanje na valu seksualiziranog kapitalizma uz nametanje nerealnih standarada ljepote djevojčicama u osjetljivoj dobi. Et cetera.
No, teško je očekivati da će autori uspjeti odnijeti i ovce i novce, pogotovo kad te novce dijeli tvrtka koja je vlasnik prava na lutku iz naslova. Mattel si dopušta bockanje kroz cijelo trajanje filma, ali ne trebate biti veliki cinik da uvidite kako na kraju ostaje činjenica da je stotine milijuna budžeta ulupano u reklamu za njihov proizvod. I to samo po sebi ne bi bilo problematično koliko je problematičan svaki korak kojim ovaj film putuje do svoje završnice, a gledajući ga teško je ne misliti o tome kako je mogao biti i zabavniji i smješniji i pametniji kad bi se samo manje trudio biti zabavan, smiješan i pametan.
“Barbie” počinje duhovitom parodijom prologa “2001: A Space Odyssey” Stanleyja Kubricka “Dawn of Men” u kojemu nas glas naratorice Hellen Mirren upoznaje s Barbie kao prvom lutkom koja nije beba, već žena. Ta sekvenca je efektna i duhovita, ali nažalost iskorištena je ranije kao teaser trailer za film i samim time gubi na snazi jer je prokockan faktor iznenađenja i potencijal da nas Gerwig već u uvodnim sekundama pridobije i šarmira. Šteta, ali ne i najveća.
Nakon toga upoznajemo svoju junakinju Stereotipnu Barbie (Margot Robbie), lutku u svijetu lutaka i prototip žene bez osobina. Mattel se ponosi da je svojim lutkama pridao cjelokupni spektar rasa i da je od njih stvorio predsjednice, astronautkinje, sutkinje Vrhovnog suda i dobitnice Nobela, ali naša Barbie nije ništa od toga, ona je savršena generička plavuša koja je samo Barbie. Muškarci u njihovom svijetu nemaju nikakvu funkciju osim da budu muškarci, pa je tako i našem generičkom Kenu (Ryan Gossling) posao “plaža”. Nije spasioc, niti surfer, on je samo lik koji ide na plažu. Svi oni žive u svom aseksualnom plastičnom svijetu u kojem svake večeri Barbike imaju “večer za cure” na kojoj zajedno vrište i plešu predsjednice, astronautkinje, sutkinje Vrhovnog suda i dobitnice Nobela. I svaki dan je najbolji dan ikad.
No u tom svijetu sve je farsa, pa tako i fasada svijeta vođenog ostvarenim ženama pada u vodu kad našoj barbi počnu padati na pamet misli o prolaznosti života, izravnaju joj se stopala i pojave se prvi tragovi celulita, a predsjednice, astronautkinje, sutkinje Vrhovnog suda i dobitnice Nobela otvoreno izražavaju estetsko zgražanje nad tim nesavršenostima. Barbie tako saznaje da je otvoren prolaz između pravoga svijeta i Barbiezemlje i mora se uputiti na avanturu u stvarnost kako bi riješila taj problem. Kao slijepi putnik u toj pustolovini pridružuje joj se i njezin Ken.
Kad dođu u pravi svijet, Barbie saznaje od Sashe (Ariana Greenblatt), djevojčice koja se s umjetnom verzijom nje nekad igrala, da njezina ostavština nije nadahnuće djevojčicama, već da je problematična zbog ranije spomenutih elemenata seksualiziranog kapitalizma uz nametanje nerealnih standarada ljepote djevojčicama u osjetljivoj dobi. Ken s druge strane susreće svijet u kojem muškarci nešto znače, pa čak i vladaju njime. To će ga nadahnuti da se vrati u Barbiezemlju i tamo uspostavi verziju patrijarhata kakvu bi samo mogli uspostaviti likovi čiji je posao “plaža”, a uključuje opijanje pivom i tulumarenje koje nije pretjerano različito od onog koje su provodile žene kad su bile tamo na vlasti.
Barbie se tako vraća u svoj svijet uspostaviti bivšu ravnotežu iako gledatelju oba sustava djeluju više kao kopija onog iz filma “Idiocracy” nego nešto što bi bilo vrijedno podržavanja u bilo kojem smislu. Prate je njezine nove ljudske prijateljice – od kojih je mlađa, netom cinična darkerica eto odjevena u roza haljinu i postala glavna saveznica lutke koju je do maloprije mrzila – i cijela svemuška uprava Matella predvođena Willom Ferellom, a čiji motivi ostaju nedovoljno jasni da bi nas zanimala.
Fore koje su u prvoj polovici filma bile dovoljne da zadrže interes gledatelja u drugoj polovici postaju sve više očekivane, a sama autoreferencijalnost i ruganje na vlastiti račun postaju pomalo naporni. Ipak, još je mnogo, mnogo napornije kad film s kreće s teritorija koji bismo mogli poistovjetiti s onim serijala “Toy Story” u završnicu “Pinocchija”, a dizajnerica lutke Ruth Handler (igra je Rhea Perlman, bivša supruga Dannyja DeVita, a koju stariji među nama najbolje poznaju kao konobaricu Carlu iz kultne serije “Cheers”) djeluje kao deus-ex-machina i dobra vila pružajući neke plitke uvide u prirodu ljudskog postojanja.
Ključnu ulogu u ostvarivanju antikenovske revolucije u filmu igra Gloria (America Ferrera), žena iz pravog svijeta koja Barbikama održi motivacijski govor o tome kako je te teško biti žena jer to zahtjeva ispunjenje oprečnih očekivanja i djelovanje u mjeri koju je jednostavno nemoguće održati. Film Grete Gerwig pati upravo od iste kognitivne disonance dok se trudi biti otkačen ali ne dovoljno da postane glup, hoće biti osviješten a da ne postane zamoran, želi pružiti kritiku bez zajedljivosti. Bilo bi neke poetike u svemu tome kad bi samo bio malo manje opsjednut sa svim time što želi biti i dopustio si da bude zabavan.
Tvorci kažu da je, voljeli ili mrzili Barbie, ovo film za vas. Možda je problem u svima nama koji ne gajimo tako duboke osjećaje prema lutkama. Moja trinaestogodišnja kći je mnogo širokogrudnija po pitanju ocjena nego što sam ja i “Barbie” bi od nje po našem sustavu bodovanja dobila devetku. Opisuje ga sljedećim riječima: “It was fun and whimsical. It was silly. Joy and happiness.” Ipak, ako slobodno mogu procijeniti razinu njezinog entuzijazma, čini mi se da je mnogo više uživala u animiranom “Spider-Manu” ili hororima poput “Scream VI” koje smo gledali ranije ove godine. Nadalje, čini se da je i internet u međuvremenu primijetio da su, kao i obično, “The Simpsons” već ovu tematiku bolje obradili u svojoj epizodi “Lisa vs. Malibu Stacy” prije trideset godina, pa se cijeli pothvat čini koliko-toliko pristojan, ali nedostatan. A zbilja sam htio da mi “Barbie” bude super.
Ocjena: 6/10
(Warner Bros. Pictures, 2023.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
