Iskrene ispovijedi sina pjesnika iz radničke klase.
Glazbena povijest nebrojeno je puta, uz par časnih iznimaka, demantirala onu staru poslovicu prema kojoj jabuka ne pada daleko od stabla. Julian Lennon, Ziggy Marley ili nedavnije Nile Marr imali su, ponajviše zahvaljujući obiteljskom backgroundu, prilično obećavajući i medijski vrlo popraćeni start koji je pravu lavinu negativnih komentara i reakcija pokrenuo u rekordnom roku, točnije kada se utvrdilo da dotični od poznatih staraca nisu naslijedili baš previše talenta.
Među spomenute iznimke svakako spada Baxter Dury, sin legendarnog Iana, ne samo zbog dosta originalne, dva desetljeća duge diskografije, već i zbog njegove nemogućnosti da se konačno pomiri kako s onime što zamjera ocu, tako i sa svime za što će mu uvijek biti zahvalan. U intervjuima mu, primjerice, nije drago kada ga novinar pita za Iana Duryja, no nakon tog početnog, dosta neuvjerljivog negodovanja, o svom ocu krene raspredati nadugačko i naširoko.
Ogroman prostor Dury senior dobio je i u Baxterovim memoarima „Chaise Longue“, a njihov odnos jedna je od centralnih tema i nedavno objavljenog mu, sedmog po redu studijskog albuma „I Thought I Was Better Than You“ (osmog ako brojimo i „B.E.D.“, kolaboraciju s house producentom Etienneom de Crecyjem i pjevačicom Delilah Holliday).
Prije nego se posvetimo analiziranju tekstova, nekoliko redaka ćemo posvetiti Baxterovom autorskom rukopisu, jednog od onih čije ćete referentne točke pronalaziti u izobilju, ali ga nikako ne možete optužiti za kopiranje ili pretjeranu sličnost s radovima nekoga drugog.
Temelj svega su hip-hop ili trip-hop beatovi, nakon čega sljedeće razine grade bas dionice preuzete iz funka i Isaac Hayesovskog soula, nekoliko tonova na klaviru ili synthu i minimalistički odsvirane gitare koje bi se lako uklopile u pjesmarice u žanrovskom smislu teže odredivih indie sastava devedesetih.
Najvažniji i najosebujniji dio tog mozaika ipak je Baxterov monotoni i nezainteresirani, ali izuzetno kulerski, i za skladbe koje izvodi, upravo idealan vokal bliži spoken wordu, čak i rapu nego pjevanju. Nešto između protuteže i nadopunjavanja pružaju mu gostujući ženski glasovi kojima često prepušta jednako važnu, ako ne i glavnu ulogu, čime je pak izbjegnuta opasnost da sve to zazvuči previše slično i očekivano. Samim time, Baxterove srodnike treba tražiti u doista eklektičnoj skupini kantautora i bendova, počevši od starog francuskog pokvarenjaka Sergea Gainsbourga i mlađih mu sunarodnjaka iz Aira preko laganijih stvari Sleaford Modsa i pjesama Gorillaza kao što su „Stylo“ i „Tomorrow Comes Today“ pa sve do Portisheada, Massive Attacka i Mikea Skinnera. Povremeno kada pjevačice JGrrey, Esku Mtungwazi i Madeline Hart izgura u prvi plan, kao u minijaturi „Sincere“, „Crowded Rooms“ ili „Shadow“, neugodno podsjeti na opus jedne Lily Allen, što samo po sebi nije nešto loše, ali se ne uklapa u ostatak materijala.
Od starog je, pak, naslijedio oko za detalje, te impresivan vokabular i imaginaciju kojima luzere i čudake iz klošarskih londonskih pubova pretvara u (anti)junake svojih pjesama, pri čemu u tim likovima često prepoznajemo samog Baxtera. Njegovi stihovi kreću se između bolno ispovjednih (‘why am I condemned because I’m the son of a musician’ ili ‘I was alone mum but you said nothing/just off chirpsing that alcoholic’) i poetskih premda očigledno pomaknutih sličica poput ‘I’m drowning in these urine lakes’.
„I Thought I Was Better Than You“ pun je autobiografskih sličica pa se u fantastičnoj „Aylesbury Boy“ prisjeća vremena provedenog u prestižnoj privatnoj školi u koju se, kao dijete ‘pjesnika iz radničke klase’ nije mogao uklopiti, dok se u „Shadow“ pokušava, donekle i uspijeva pomiriti s time što vjerojatno nikada neće izaći iz očeve sjene (‘ ‘you want to be like Frank Ocean /but you don’t sound like him, you just sound like Ian’). Album, da ne bude zabune, ni u kom slučaju nije lišen humora, ponajviše u „Crashes“ koju započinje sudar s parkiranom Teslom, a nastavlja sumanuti tok misli u kojem se nižu minotauri, Haribo bomboni i Babilon.
Po pitanju kvalitete, ova ploča ulazi među njegova najbolja ostvarenja, u rangu prethodnika „Prince of Tears“ i „The Night Chancers“, ali je, baš kao i njih, poneki filler dijeli od najviših ocjena. Istovremeno je, međutim, i savršeni teaser za „Chaise Longue“, u jednakoj mjeri smiješnu i uznemirujuću knjigu u kojoj ćete, da uzmem samo najupečatljiviji primjer, saznati kako je Ian Dury angažirao dilera speeda, poznatog pod nadimkom The Sulphate Strangler, da se preseli kod njih ne bi li mu pomogao u odgajanju sina.
Ocjena: 8/10
(Heavenly, 2023.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
