Južnoafrička sedmorka donijela je u uzavrelu Močvaru hipnotički ritam i rijetko viđenu energiju.
Program Vrelo zvuka koji uređuje Emir Fulurija jedan je od rijetkih kojemu čovjek može i naslijepo vjerovati, pa tako imam naviku otići na njihove koncerte kad god imam priliku jer znam da nam nikad neće prodati proverbijalnog mačka u vreći. Neke od najboljih world music nastupa tako smo gledali u Močvari, češto za tek nešto više od šake ljudi u publici, no sinoćnji spektakl koji je priredio BCUC (iliti punim imenom Bantu Continua Uhuru Consciousness) iz južnoafričkog Soweta pokazao se kao dobrodošla iznimka po pitanju posjećenosti, tim više što je održan krajem kolovoza kad temperature u klubu na nasipu već poslovično dosežu visine koje testiraju izdržljivost.
Je li za to zaslužna kvalitetna blic kampanje promocije ili činjenica da je ipak u pitanju bend koji ima renome lani okrunjen i Womexovim Artist Awardom rezerviranim za samo najveće izvođače s tog šarolikog glazbenog polja kao što su, primjerice, Nusrat Fateh Ali Khan, Kayhan Kalhor, Mariza, Hugh Masekela i Kronos Quartet, zapravo i nije bitno jer puna Močvara na ovakvom glazbenom ritualu zaslužena je nagrada Emirovom trudu u dovođenju najbolje glazbe iz dalekih krajeva svijeta.
BCUC su ovog vikenda nastupili i u Sinju na Etno Festivalu Kamičak i već se od tamo proširio glas da je u pitanju bend koji se uživo jednostavno ne propušta. Afrička sedmorka je imala tako malo bolje upoznati Hrvatsku, što je frontmen Jovi pred kraj koncerta i sam rekao dodajući kako je Luka Modrić jedino što su prethodno znali o našoj zemlji. Ako vrijedi i obrnuto, sad sasvim dovoljno ljudi u Hrvatskoj zna za BCUC i to da priređuju fešte za pamćenje.
Njihova je glazba prvenstveno simfonija hipnotičkog ritma koji izlazi iz šest setova bubnjeva i udaraljki (i električne bas gitare) što podižu energiju benda koji konstantno pleše, skače i divlja po pozornici. Taj zanos, naravno, prenosi se i na publiku koja sudjeluje i plesom i pjevanjem u odličnoj atmosferi koju jamči taj afrofuturistički psihodelični pop, ili kako ga već sami nazivaju, a kojim kao da upravljaju neki duhovi inspiracije koji ih njišu čas u jednu, čas u drugu stranu.
Na njihovim albumima pjesme često traju i po dvadesetak minuta i polako se grade do svojih vrhunaca, ali sinoć u Močvari kao da smo dobili samo highlightove tih pjesama u nizanju špice za špicom, bilo to dobro ili loše. U svakom slučaju plesni tulum je Jovi nakon sat i pol odlučio privesti kraju, na glasno negodovanje publike upitavši: “Znate li vi kako je vruće?” “Znamo,” odgovorili su posjetitelji i ipak dobili još petnaestak minuta bisa te selfie s pozornice s morem uzdignutih ruku.
U zadnjem dijelu koncerta dok su svirali refren “Afro Psychedelic”, pomislio da ove “afro-psiho-delije” stvaraju energiju kakvu je možda mogao prizvati veliki Fela Kuti (čiji sin Femi je surađivao s BCUC) sa svojim orkestrom Africa 70, samo što ovi momci i djevojka doista “stavljaju beat u afrobeat” i bez velikih orkestracija postižu zanos koji vam se uvlači u kožu i grije vas i nakon koncerta. Premda je nakon dva sata u močvarnom grotlu grijanje vjerojatno zadnja stvar koja bi vam bila potrebna na ovom svijetu.