Adam Semijalac je bluesman. On nije bijelac koji svira blues. On ga živi. A redatelj Vladimir Gojun upravo je to uspio ispričati ‘svim raspoloživim sredstvima’ koja se jednom dukumentaristi mogu naći na stolu. I to bez zadrške.
„Ne znam zašto sam se zatekao u bluesu. Ja bih sigurno želio i sam znati koja je moja kulturna pozadina i nasljeđe mjesta otkud potječem“, glasi slobodna interpretacija onog što je izgovorio Adam Semijalac u biografskom dokumentarnom filmu „Bebè Na Volè: Times Of Great Depression“ redatelja Vladimira Gojuna, na zagrebačkoj kino-premijeri u Dokukinu održanoj u subotu 16. ožujka. I da, uistinu ta izjava čudno zvuči, kao da neki hobist pokušava i sam sebi objasniti sklonost prema nečem, za druge, dalekom i egzotičnom. A onda vas s promjenom kadra radatelj ‘baci’ pred Adama na pozornici, pred katarzični vokalni grč i najtužniji vrisak gitare koji u tom trenutku možete zamisliti i odgovor vam se sam od sebe iskristalizira.
Parafrazirat ću onaj poznati stih Aleksandra Stojkovića ST-a iz grupe Goribor i reći da i Adam Semijalac iako nikad nije brao pamuk ima napaćenu dušu crnca. Iako nikad nije bježao s plantaže pamuka, duboko vas prožme njegov krik koji se izvan njegove moći otima s usta, kao da je izazvan udarcem biča po leđima nesretno uhvaćenog bjegunca. I nema tu prijetvornosti, nema poze. Već samo blues koji vam prodire u sve pore.
Gojun, kao redatelj dukumentarca, kao da je želio biti minimalno prisutan odlučivši se u dobrom dijelu filma za metodu svojevrsnog audio i video dnevnika glavnog aktera. Njega ne zanima konvencionalni pristup objektu filma, neka klasična priča s biografskim detaljima, već upravo suprotno. Kao da je uzimao one momente koji, općenito gledano, nisu za kameru jer ne pričaju pravocrtnu priču, već donose niz Adamovih kontrastnih razmišljanja i ponašanja, od naleta njegovih gotovo dječačkih ushićenja, do nihilističkih filozofskih ponora; od hermetičnog vriska u hermetici gradske sobe, do smiraja u prirodi i maštanju od ‘kolibičici’ za bijeg od svijeta. Dakle, redatelj kao i da sam traži izvor Semijalčevog bluesa na način kao da slaže mozaičnu sliku od dijelova slagalice za koje ne zna gdje pripadaju jer neka sveobuhvatna slika kao da je skrivena ili ne postoji, te od razasutih dijelova treba konstruirati novu. Improvizira i hvata one momente koji ga trenutno inspiriraju, kao da je i on potpao pod utjecaj bluesa čija forma dozvoljava da kroz improvizaciju svaki put tri akorda budu ponovno otkriveni i nikad identično odsvirani.
S tehničke strane gledano, napravio je takvim pristupom sebi medvjeđu uslugu kod doku-puritanaca odskačući od pravila da se u potpunosti drži monološke forme aktera, tj. da u nju uvede gomilu aktera i na taj način dobije djelo uravnoteženog (filmskog) ritma. Umjesto toga, odlučio se za improvizaciju. Iako je materijal za film prikupljao devet godina i tijekom tog dugog perioda dokumentirao veliki broj koncerata Semijačevog umjetničkog aliasa Bebè Na Volè, odbacio je kronološki pristup i uz sve ubacio i neke reportažne snimke iz hrvatskoj društveno-političkog segmenta života. Definitvno je imao i hrpu sati Samijalčevih intervjua, ali je uveo neke sporedne aktere i razbio formu s jedne strane, ali u konačnici donio osvježenje u ritmu filma. Prekršio je Gojun mnoga pravila riskirajući da sebe prikaže kao doku-amatera improvizatora, ali eto, uvijek postoji ‘jedan u milijun’ koji dokazuje suprotno.
„Bebè Na Volè – Times Of Great Depression“ je pored sveg nabrojanog film koji je uspio izvući esenciju napaćene duše. Dapače, ogolio je sav Semijačev bol do tolike razine intimne osobnosti kakvu ćete rijetko dobiti iz usta od nekoga iz sfere javnog života, pa bila ta osoba i umjetnik. Oslikao je tako ponor jedne visoko senzibilne umjetničke duše, i neprikosnovenog talenta, uglavljene u glib ovog prostora i ovog vremena. Dočarao nam je svu nemoć, jad, te osobnu pshičku i posebice fizičku bol jednog umjetnika kojeg bi da smo neko normalno društvo nosili na dlanu kao kap rose, jer kad on zasvira i zapjeva jednostavno zanijemite od ljepote koja instantno ispuni prostor.
A taj umjetnik svjetskog kalibra je i dalje tu. Među nama. Ne želi otići i ne želi biti otjeran. Kao što ni ne želi ni pred kim saviti kičmu, iako mu je stalno lome sve okolnosti koje se mogu strpati pod zajednički nazivnik: ‘život u Hrvatskoj’. Iako Gojunu vjerojatno nije bila namjera kroz Semijačevu sudbinu personificirati stanje u ovoj državi to se jednostavno dogodilo u ovom filmu prepunom katarzi. Nije ni ovaj tekst nekakav pamfletistički uradak (bar se nadam), jer nije ni on nekakav vapaj da se Semijalcu pomogne ‘ispod žita’, jer to prvenstveno kod njega ne prolazi. Nije on potkupljive prirode. On je ‘zdravorazumski uljez’ koji možda jedino što iskreno želi jest to da svatko svoj posao radi iskreno i predano i bude za to adekvatno nagrađen. Adekvatno. Ne pretjerano. Ništa više i ništa manje od toga. Na koncu, Semijalac podužim Facebook postom nije ostao dužan ni onima koji su organizirali zagrebačku premijeru jer posao nije bio odrađen kako treba. Jer, eto, on tu strši kao živi dokaz takvog ‘nikom dužan’ stava u ovoj mediokritetskoj sredini premreženoj korupcijom. On to može čak i kroz ‘muziku crnca’. Potpuno sam na pozornici. Na koncu imati takav stav ovdje nije ništa drugo do li biti kao obezvrijeđeni crnac na nekadašnjim poljima pamuka američkog juga.
Kad se to uzme u obzir, sviranje bluesa je Semijalcu produžetak njegovog bića. On je bluesman. On nije bijelac koji svira blues. On ga živi. Toliko jedinstveno da je taj njegov originalni put Gojun pred kraj filma uspio i snimiti, a da ni sam vjerojatno nije svjestan tog značenja, jer ono možda tek treba biti upisano u blues mitologiju. Naime, znamo svi onu priču koja seže još od Roberta Johnsona o prodavanju duše vragu na raskršću. Mitologija kaže da je bluzer potpisao ugovor i odabrao put. Je li to bilo lijevo, desno ili pravo, ostaje na maštu svakome da interpretira po vlastitoj volji. No još se nije dogodio scenarij da je bluzer došao do raskršća, tamo odsvirao pjesmu i potom se vratio putem kojim je došao. Ako je vrag personifikacija za životnu poslovnu priliku (koja dakako osim slave ima i drugu stranu medalje), onda i odsustvo tog ‘vraga’ na balkanskom raskršću puno govori samo za sebe. Jer ili se ni ‘vragu ‘ne zalazi ovdje uzimati duše, ili ih je već sve uzeo. Stoga je „Bebe Na Vole – Times Of Great Depression“ više od doku-priče o jednom neobičnom (bijelom) bluzeru. To je potpuno otvaranje duše koje vam neće samo jednom napuniti oči suzama tijekom gledanja.
Ocjena: 9/10
(Nukleus film, 2018.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
