Trideset i šest godina očekivani nastavak fantastične crne komedije zabavniji je nego što bi trebao biti, s obzirom na učestala podbacivanja njegovog tvorca Tima Burtona u posljednje vrijeme.
Ne znam koliko je uopće potrebno isticati kako je Tim Burton 1988. s nenavršenih trideset godina isporučio svijetu crnu komediju “Beetlejuice” o otkačenom naslovnom demonu u nezaboravnoj izvedbi Michaela Keatona i sudaru ovog svijeta s onim posmrtnim i lansirao se kao vizionar gotičke fantazije koji će u narednom desetljeću snimiti klasike žanra kao što su “Edward Scissorhands”, “Sleepy Hollow”, “Ed Wood” i prva dva poglavlja sage o Batmanu koji će služiti kao uvod u superherojsku maniju koja će u zadnja dva desetljeća praktički preuzeti Hollywood.
U novom stoljeću čarolija njegovih filmova prilično će se ispuhati u neuspjelim oživljavanjima postojećeg intelektualnog vlasništva poput “Planet of the Apes” i “Charlie and the Chocolate Factory” te igranim verzijama Disneyevih crtića “Alice in Wonderland” i “Dumbo”, čast originalnim iznimkama poput izrazito nadahnutog “Big Fish”. Svojevrstan povratak u formu naznačila je Netflixova adaptacija “The Addams Family”, serija “Wednesday” s Jennom Ortegom u naslovnoj ulozi, a koju je Burton producirao i kojoj je režirao nekoliko epizoda. Sad je kreativni tim te serije koji čine scenaristi Alfred Gough i Miles Millar te glavna glumačka zvijezda odlučio upariti s nekim od glavnih aktera izvornog filma koji ga je praktički proslavio (to su prvenstveno Keaton i Winona Ryder) u svojevrsnom legacy sequelu “Beetlejuce Beetlejuice”. Nemojte samo treći put zaredom izreći to ime.
Fanovi originala isprva su se razveselili činjenici da će dobiti nastavak pustolovina naslovnoga bio egzorcista, ali nije bilo jasno koliko ima smisla i koliko se uspješno može oživjeti priča stara 36 godina, koja je u međuvremenu doživjela i svoju još šašaviju varijantu u nekoć popularnoj animiranoj seriji. Prve reakcije i očekivani rezultati na kino blagajnama (s više od sto milijuna dolara u prvom vikendu, “Beetlejuice Beetlejuice” bi mogao imati drugi najbolji rezultat nekog filma objavljenog u rujnu, što ga pozicionira između dva nastavka adaptacije romana Stephena Kinga “It”) upućuju na to da je pomama stvarna. Sam film dokazuje i to da je opravdana.
Junakinja izvornika Lydia Deetz (Ryder) sad je uspješna voditeljica televizijskog programa “Ghost House” koju producira njezin odbojni momak s konjskim repićem Rory (Justin Theroux), a nakon što joj (u animiranoj sekvenci) morski pas pojede oca, zajedno sa svojom trknutom pomajkom, umjetnicom Delijom (također povratnica Catherine O’Hara) i kćeri Astrid (Ortega koja više-manje ponavlja ulogu iz “Wednesday” cementirajući svoj status nove goth princeze koju je u prošloj generaciji imala Ryder) vraća se u ukletu kuću iz prvog filma, što će je ponovno dovesti u kontakt sa silama iz podzemnoga svijeta u kojem djeluje sad bračnim problemima mučeni Beetlejuice (Keaton).
Setu likova pridodani su i Monica Bellucci kao Bubimirova bivša supruga Delores koja siše duše i ganja svog ljubavnika, te uvijek sjajni Willem Defoe kao pokojni glumac policajaca koji dobiva ovaj slučaj u svoje ruke, no glavna je zvijezda neupitno opet Keaton (ili, kako sada želi biti potpisivan, svim potencijalnim zabunama usprkos, Michael Douglas – što mu je pravo ime) koji je upravo jučer proslavio 73. rođendan i jednako je lud kao u svojim tridesetima kad je prvi put obukao slavno prugasto odijelo.
Sama priča nema pretjeranog smisla, ali epizodičnost radnje će vas dovoljno uvući u ovaj kaotičan zaplet prepun bedastih pošalica i šarmantnih praktičkih efekata (pješčani crvi su čista ljubav) da uživate u stotinjak zabavnih minuta prožetih nostalgijom za vremenima kad su filmovi sačinjeni od takvih sastojaka vladali velikim ekranom. Moram priznati da sam se nekoliko puta i naglas nasmijao, primjerice kad u “Veliko Onostrano” preminule vozi Vlak duša, ilitiga Soul Train koji napućuju plesači iz istoimene američke glazbene emisije iz sedamdesetih, ili kad naslovni junak prepričava svoju povijest nesretnog braka u sekvenci stiliziranoj poput starog horora – na talijanskom jeziku.
Iznad svega, “Beetlejuice Beetlejuice” pokazuje da Tim Burton iz svog kreativnog uma još uvijek može iscijediti dovoljno “juicea” da uspije upogoniti tri i pol desetljeća očekivani nastavak vlastitoga čeda, a u tom mu pomažu dugogodišnji suradnici koji ga dobro razumiju, a koji osim glumačkih zvijezda uključuju kostimografkinju Colleen Atwood, skladatelja Dannyja Elfmana i u cameo pojavljivanju Dannyja DeVita. Valja pohvaliti i scenografa Marka Scrutona koji je također jedan od članova tima iz “Wednesday” koji su se pridružili u ovom projektu.
Na koncu “Beetlejuice Beetlejuice” je iskustvo koje je zabavnije nego što bi trebalo biti s obzirom na Burtonova prečesta posrtanja u posljednje vrijeme. Bit će zanimljivo vidjeti prosječnu dob posjetitelja i je li u pitanju starija publika željna nostalgije ili i novije generacije imaju interesa za morbidnu otkačenost kakva je u današnjem Hollywoodu postala rijetkom. U svakom slučaju, još jedan odlazak u podzemlje s ostarjelim Keatonom, ili pardon, Douglasom, usprkos općoj nesuvislosti pokazuje se putovanjem koje je njegovom tvorcu i publici u jednakoj mjeri trebalo.
Ocjena: 7/10
(Warner Bros. Pictures, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
