Belle and Sebastian bend su koji uživa kultni status među srednjestrujaškom indie publikom i to s potpunim pravom, a najprije zbog nekolicine izvrsnih albuma s početka karijere. Danas, nažalost, od toga više nema ništa osim imena benda i prepoznatljivo stiliziranih omota albuma.
Mnogi će se od nas s nostalgijom sjetiti neslavnih srednjoškolskih dana obilježenih neuhvatljivim weltschmerzom koji se ponajprije liječio prekomjernim konzumiranjem popularne kulture, jeftinih vina i lakih droga. I bendovima poput Belle and Sebastian. Albumi s početka karijere poput “Tigermilk”, “If You’re Feeling Sinister” i “The Boy with the Arab Strap” iznjedrili su klasike srednjoškolske patnje poput “The State I Am In”, “She’s Losing It”, “Like Dylan in the Movies”, “Get Me Away From Here, I’m Dying”, “Seymour Stein”, “The Boy with the Arab Strap”….
Popis je dug i konzistentan, a unikatan senzibilitet benda s prepoznatljivim nježnim i razigranim indie zvukom i inteligentnim tekstovima prepunima referenci na sve ono što pubertetlije vole, osigurali su im kultni status i sasvim pristojnu količinu fanova sljedbenika. Ako tome još dodamo i njihovo pojavljivanje u filmovima poput “High Fidelity”, filmske indie uspješnice “Juno” ili filmskog indie hita “(500) Days of Summer” gdje se citiraju stihovi “color my life with the chaos of trouble” i zbog kojeg su generacija srednjoškolki nosile šiške i haljine s dezenom na jagode – jer, jebiga, to nosi i Zooey Deschanel – nije više bilo dvojbe da smo dobili bend kojem se uvijek možemo vratiti u onoj glupoj fazi između dva glupa prekida za vrijeme ljetnih praznika.
Nakon slabijih i pomalo nedorečenih albuma s početka milenija i izuzev klasika “Piazza, New York Cathcer” s albuma “Dear Catastrophe Waitress”, na trenutak se učinilo da se bend oporavio i vratio na pravi put izvrsnim albumom “The Life Pursuit”, no već je sa sljedećim “Write About Love” i “Girls in Peacetime Want To Dance” bilo jasno da taj indie film nećemo gledati.
Vjerojatno ste dosad već i shvatili da sam i sam bio poklonik Belle and Sebastian u životnom periodu u kojem čovjek treba biti poklonik bendova poput Belle and Sebastian pa sam se svojski trudio uhvatiti se za nekakvu slamku spasa i nešto što će mi bend ostaviti na plejlisti i nakon spomenutih albuma, unatoč očitom padu kvalitete. To naprosto nije više bio “taj bend” ili ja naprosto više “nisam bio taj srednjoškolac”, no nešto nije štimalo čak i ako uzmemo u obzir da sam jedan od onih koji pozdravljaju prirodni proces razvoja zvuka jednog benda i nemaju, dapače, ništa protiv transformacije nečije estetike, zbog čega mi “Girls in Peacetime Want to Dance” na kojem su Belle and Sebastian pokušali zvučati kao mainstream koji smo u to vrijeme čuli na radiju, i nije bio potpuni promašaj.
Onda je došla pandemija, Stuart Murdoch (jedan od osnivača i idejnih začetnika benda) počeo je na društvenim mrežama u live prijenosima “meditirati”, a što nastavlja činiti i danas i općenito se stekao dojam da su se i bend i njegovi članovi pogubili u bespućima borbe s vlastitom osobnom nesigurnošću i anksioznošću, ali i tome što bi Belle and Sebastian trebao biti i kako može pronaći svoje mjesto pod suvremenim mainstream suncem. Sudeći po njihovom najnovijem albumu “Late Developers”, teško ili nikako.
Da se razumijemo, sve je još uvijek tu, i prepoznatljivi jednobojni omoti s nekom zanimljivom fotografijom i dobri naslovi albuma i pjesama, i Stuartov krhak i lepršav vokal, i razigrani indie aranžmančići, no nedostaje ono najvažnije. Nema pjesme. Belle and Sebastian na novom albumu nemaju niti jednu “pjesmu”, ništa za što bi se čovjek mogao uloviti, niti jedan refren koji možemo pjevušiti dok idemo u banku provjeriti minuse na stanjima računa, niti jedan stih niti jednog teksta koji možda nešto i znači… Ukratko, ama baš ništa osim užasa i katastrofe ispraznih pjesmuljaka koje zvuče kao Belle and Sebastian samo zato što ih sviraju članovi benda Belle and Sebastian. Tako smo suočeni s čak 11 ‘pjesama’ koje se doimaju kao nekakve prazne ljušture nečega što je nekada davno nastanjivao dobar i pametan sadržaj, a trenuci najvećeg užasa i katastrofe su oni u kojima bend pokušava zvučati kao prvih pet mjesta Billboard top ljestvice kao na primjer u odvratnoj pjesmi “I Don’t Know What You See In Me”.
Osim što nas odmah na početku zapljusne nešto što ja zovem “lunapark sintesajzer” jer takvo nešto još možemo čuti jedino na nekoliko preostalih jadnih lunaparka u zemlji gdje poneki klinac vozi one autiće na žetone, stvar kreće u još (r)užasnijem smjeru s nekakvim ritmom i gitarama nalik na pop kasnih 90-ih što je samo po sebi nepodnošljivo, a onda smo još uvrijeđeni i tipičnim tekstualnim epistemološkim ispraznicama poput “I’ve been looking, I’ve been looking down/But I don’t know what I’m thinking ’bout/You were standing right in front of me/And it only took a moment to see”, a što klimaks postiže u jednom od glupljih refrena svih vremena: “La-ba-de la-da-ba-de/La-da-ba-de la-da-ba-da/La-ba-de la-da-ba-de/La-da-ba-de la-da-ba-da/La-ba-de la-da-ba-de/La-da-ba-de la-da-ba-da/La-ba-de la-da-ba-de/La-da-ba-de la-da-ba-da”.
Nemam snage dubinski ulaziti u analizu ostalih ‘pjesama’, no situacija je slična pa možemo kratko spomenuti recimo uvodnu “Juliet Naked” u kojoj iz nekog razloga nema bubnja iako sve zove na to da uđe barem na jednom od refrena, osim ako je “Juliet” možda sinonim za bubanj, a “naked” označava to ga da nema ili nešto drugo konceptualno komplicirano. Ili “So In the Moment” koja se i može učiniti kao pristojna Belle and Sebastian pjesma, ali s nekakvim flautama ili frulama preko nekakvom indie rocka s country gitarama ili nešto drugo konceptualno komplicirano. Ili “When You’re Not With Me” koja bi trebala biti nekakav suvremeni disco revival kao još jedan od žanrova koje Belle and Sebastian ne bi trebao svirati ili nešto drugo konceptualno komplicirano…
Ako se album i zove “Late Developers”, Belle & Sebastian to itekako nisu. Ili, kao što je pitao Jack Black u filmu “High Fidelity’, “What the fuck is that?”. “It’s the new Belle and Sebastian”, odgovara Dick. “Well, that’s unfortunate, because it sucks ass”, zaključuje Jack. Ocjena? Huh, dobro pitanje. Jer kako ocijeniti nešto čega nema? Kad već ne možemo dati nulu…
Ocjena: 1/10
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
