Bradati Kanađanin dokazao je zagrebačkoj publici sinoć u Vintage Industrial Baru da i u formi akustičnog trija može napraviti neprikosnoveni tulum.
Ben Caplan, Kanađanin je koji počesto boravi na Starom kontinentu, gotovo ga je i odabrao za proboj. Osim što uživa u evropskoj prenapučenosti gdje je dva sata vožnje udaljenost među gradovima, vrlo dobro je upio i njegov glazbeni multikulturalni spleen. Neobični frik zaljubljen u gipsy zvuk, židovsku i balkansku glazbu, a opet dobro potkovan američkim folk storytellingom, ujedno i pjevač koji svojom energijom uživo i mrtve vraća u život. Kanadski klošar koji želi biti balkaniziran – rekli bi skeptici.
No ispod takve vanjštine i ‘grizlijevski’ hrapavavog urlika koji može prozvesti glasnicama krije se opako dobar umjetnik i showman. Bio je iznenađenje prije godinu dana zagrebačkoj publici na koncertu u KSET-u na koncertu koji je također bio održan jednog utorka u listopadu, a rezultat toga vidio se i sinoć u ugodno popunjenom Vintage Industrial Baru kad je Caplan rasturio klub i u oskudnoj formi trija gdje je ubitačno između ostalih nizao pjesme „Stranger“, „Under Control“, „40 Days & 40 Nights“, „Birds With Broken Wings“, „I Got Me A Woman“, „Seed Of Love“ i „Devil Town“ sa svoja, za sada, jedina dva studijska albuma.
Koncert je počeo, skoro pa obično. Reklo bi se, još jedan bradati hillbilly kantautor. To je bila samo varka, ugrijavanje. Caplan je nakon 3-4 pjesme prešao u ofanzivu. „Kuhao je“ publiku svojim britkim komentarima i uskoro natjerao cijeli Vintage da iz sebe izvrišti svu frustraciju i breme dnevnog života, koje čovjek nesvjesno donese sa sobom na koncert. Ben je upravo šamanski istjerao te memljive demone iz usta svakog u klubu i razlio ‘mojo’ po prostoru ispred sebe. „E sad sam se i ja opustio“, komentirao je potom.
Time se potpuno udomaćio se na pozornici. Kao da je svakome osjetio bilo. Kao da je svakog ponaosob upoznao. I tek tada je koncert zapravo počeo. Koncert koji se može opisati kao waitsovski vodvilj u koliziji s dušom ciganske čerge, predvođen od strane bradatog fanatika iskolačenih očiju koji kad uživljeno zaurla kao da gađa rub provalije nakon kojeg će se ili raspući njegove glasnice ili zafercati membrane razglasa. Priredio je izuzetno glasan koncert koji je prvotno imao sve predznake intimnog okupljanja uz akustičnu gitaru.
Praćen bubnjarom i multiinstrumentalisticom Taryn Kawaje koja je pjevala, svirala flautu, melodiku i ‘gurala’ se s Caplanom za njegovim klavijaturama glupo bi bilo reći da zvučne raskoši nije bilo, dapače. Toliko udomaćen na pozornici, Caplan na kraju nije ni sam znao zeza li sebe ili publiku u produžetcima bisa, jer niti je publika htjela da ode, niti on sam, ali je trebalo igrati tu ‘pozovite nas na bis’ rolu, iznova i iznova.
Njegovo opušteno zezanje i upadice tekle su spontano i neuvijeno, kao da mu ih je osmislio neki stand-up komičar. Iz njegovih usta ni pozivi publici da poslije nastupa dođu u backstage i provjere merch bili su burleskno lascivni. Točka na ‘i’ cijelog urnebesa bila je kad je na kraju rekao: „Bili ste najbolja publika pred kojom sam svirao večeras!“
Nastup Bena Caplana uistinu je bio jedna predivna dekonstrukcija i ponovna konstrukcija. Dekonstruirao je dosadu i nefokusirane osobnosti posjetitelja, te ih konstruirao u publiku željnu eklektičnog glazbenog provoda i to usred radnog tjedna. Možda Caplan jest ‘Tom Waits za siromašne’, ali frajer rastura. Možemo mu samo biti zahvalni što smo mu važnija destinacija od matične Amerike.
Saznajte više: Ben Caplan: Glazba je nešto zbog čega se najbolje osjećam kao čovjek