Pjesme ipak u većoj mjeri donose nešto što je rijetko tko osim Clementinea postigao – pop pjesme koje se čine i slušaju poput klasike.
Benjamin Clementine je nesumnjivo jedan od najvećih talenata mlađe generacije što je pokazao već prvim albumom “At Least For Now”. Nakon meni neslušljivog i nepodnošljivog drugog albuma “I Tell a Fly” koji se činio kao self-indulgent pretjerivanje i pokazivanje vlastitih muzičkih mišića i vještina koje su samoj sebi svrha, Clementine se albumom “And I Have Been” ipak vraća na pravi put. Ili barem na onaj na kojem je započeo.
U Clementina postoji ta neka “neodređenost” ili, a možda bolje, izostanak osjećaja zaključenosti i konačne forme što se daje naslutiti već samim naslovima albuma kojima bismo ispred i iza naziva lako mogli dodati po tri točke, a onda ih poslušati jedan za drugim, imajući na kraju jednak dojam izostanka kraja i otvorenosti prema nečem sljedećem. Osim toga, Clementine je i figurom pojava kao ostavlja dojam svevremenosti i bezvremenosti pa je tog gotovo dva metra visokog multi-instrumentalista specifične boje, raspona i artikulacija glasa koji htjeli ili ne moramo usporediti s Ninom Simone i koji mahom nastupa bos i crnom fraku, teško zamisliti kao dijete ili kao nekoga tko je ikada izgledao drugačije od toga kako izgleda u bilo kojem danom trenutku, a što još i više pojačava dojam glazbe koju zrelom i vrhunskom vještinom izvodi. Glazbe koja se i na novom albumu čini na isti način nezaključenom, uz iznimku i razliku da se pjesme pak čine više kao neke “varijacije na temu”, a manje kolekcija od 12 alt- pop pjesama.
To nikako nije boljka ovoga albuma jer je ta konstatacija upravo samo dojam, a ne činjenica i tu se nikako ne radi o jednoj te istoj pjesmi na dvanaest različitih načina, nego o jednom te istom “osjećaju”, jednoj istoj muzičkoj viziji i jednom istom sentimentu koju nam Clementine isporučuje dvanaest puta zaredom. Taj “klasičarski” pristup ne čudi niti ako uzmemo u obzir da je Clementine samouk, ali da je naučio svirati prvenstveno slušajući Erika Satiea i Claudea Debussyja, kalsične autore čiji su opisu na istom takvom tragu jednog te istog “osjećaja” na nebrojeno mnogo načina. To je, na kraju, očito i u samim pjesmama na albumu koje, iako povremeno pate od tipičnog Clementinovog trademark “baroknog” ugođaja i pretjerivanja kao na primjer u “Genesis” ili “Recommence”. Baš se ta pjesma i tekstualno referira na ono na što sam upozorio na početku i kaže:
Here we go again/Here we go again/Up the ball goes/
Till gravity intervene/Do the best you can
But nothing’s guaranteed/We lean, We learn, We earn, We turn, We burn/We lean, We learn, We earn, We turn, We burn/ Then start again/Cause we’re delighted/
I can’t count with my scissors like fingers/
The amount of times I have been here/
But I am sure we will get to the bottom of it some day.
No, pjesme ipak u većoj mjeri donose nešto što je rijetko tko osim Clementinea postigao – pop pjesme koje se čine i slušaju poput klasike. Taj je spoj modernog i onoga što svi u kolektivnoj svijesti prepoznajemo kao nasljeđe europske muzičke tradicije postignut s nevjerojatnom lakoćom, pjesme su pitke i taman dovoljno suvremene da se mogu smatrati popom, ali aranžirane, odsvirane i producirane tako da imaju i onu neuhvatljivu “dodanu vrijednost”. Album tako počinje u suvremenijem duhu spektra i to pjesmom naslova “Residue”, a što opet možemo povezati istom tezom o otvorenosti i nezaključnosti njegovih albuma, e samo da bismo to potvrdili sljedećom “Delighted” koja tekst u potpunosti dijeli i s već spomenutom posljednjom pjesmom na albumu. Iako je prva polovica više nagnuta popu obojenom razigranim gudačkim aranžmanima, Clementine kao da nam na početku daje sve ono najbolje što ćemo ‘okusiti’ na albumu, samo da bi do kraja u miru mogao varirati na temu. Što se pak klasičarskog duha spektra tiče, za to su rezervirane “Weakend” i “Last Movement of Hope” koju kao da je napisao upravo Satie ili “Atonement” i “Auxiliary” koje je pak lako mogao napisati Yann Tiersen.
Sve u svemu, ispričavam se ako mi je tekst ponešto nejasan, nezavršen ili se čini kao varijacije na temu, mora da sam pao pod Clementinov utjecaj, ali ono što je na kraju važno jest da album svakako preporučam uz ocjenu 8 od 10 klementina.
Ocjena: 8/10
(Preserve Artists, 2022.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
