Od veterana koji su stvarali svijet glazbe kakav poznajemo, pravo rečeno, često ni ne očekujemo da novim izdanjima ruše granice, inoviraju, radikalno istražuju. Možda čak ni ne želimo da se mijenjaju, jer volimo ih, zar ne, upravo zbog onoga što su već odavna ustanovili kao svoj stil i izraz. Najsretniji smo kad čujemo već poznato, tek uz određene, ne pretjerane varijacije. Neka bude isto, ali samo malo drukčije. Naravno, uz pretpostavku da su izvođači u formi, da novom materijalu ili opetovanim interpretacijama staroga pristupaju s unutarnjim razlogom, s emocijom, sa stvaralačkim entuzijazmom.
„The Silver Lining“ osamdesedevetogodišnjeg pop-jazz croonera Tonyja Bennetta, „Django and Jimmie“ osamdesetdvogodišnjeg countryjaša Willieja Nelsona i četiri godine zelenijeg mu druga Merlea Haggarda te „México“ sedamdesetdvogodišnjeg pop zavodnika Julia Iglesiasa, svježi CD-i četvorice klasika svojih područja ne obaraju s nogu ičime što do sad nismo čuli, no vremešni su momci, muzama hvala, u prvorazrednom suglasju sa svojim tipičnim vrlinama.
Nakon zvukovljem donekle ekstravagantno bogatog, po konzumentskim standardima atraktivnog, širokoj publici okrenutog prošlogodišnjeg albuma „Cheek to Cheek“ ostvarenog u duetu s Lady Gagom, Bennett se na „The Silver Lining – The Songs of Jerome Kern“ okrenuo intimističko-minimalističkom ozračju u kojem mu je glavni partner četiri desetljeća mlađi, na ovitku (gotovo) ravnopravno potpisan pijanist Bill Charlap, povremeno uz Charlapov trio koji uključuje kontrabasista Petera Washingtona i bubnjara Kennyja Washingtona, a zgodimice i uz pomoć pijanistice također srednje generacije, Renee Rosnes. Repertoar je probran isključivo iz kajdanke jednog od ključnih skladatelja tzv. velike američke pjesmarice, odnosno pjesmarice velikih američkih skladbi, Jeromea Kerna (1885-1945), s tekstovima velemajstora u sljubljivanju zanata i umjetnosti, tj. u prožimanju populizma duhom i sadržajem, Oscara Hammersteina II, Dorothy Fields, Ire Gershwina, Johna H. Mercera, Otta Harbacha, Jimmyja McHugha, Herberta Reynoldsa i B. G. DeSylve.
Izvodeći načelno dopadljive, mahom romantične pjesme o sretnim ljubavima, kao i nekoliko onih što poetski uobličuju bajkovitu vitalističku mantru o mogućnosti ostvarenja američkog sna kao ideala dostupnoga svakome tko ne poklekne pred svakodnevnim poteškoćama i ne odustane od osvajanja novih životnih pobjeda, društvance se drži srednje struje, no daleko je od podilaženja uhuugodnom milozvučju po svaku cijenu. Uvijek pristojni, uljudni, elegantni, nasmiješeni i razgovijetni, puni udivljenja i poštovanja prema vrhunskom pjesmotvorstvu kojeg su se latili, no ne i sputani strahopoštovanjem, Bennett, Charlap, Washingtoni i Roses vrckasto se, s uživanjem i razumijevanjem priklanjaju mnogim rješenjima i fraziranjima koja neće proći kao puka glazbena kulisa u dizalima, veletrgovinama, trgovačkim središtima…
Isto se ne bi moglo reći za produkcijski i izvedbeno pomno umiven, čujno računalno zaglađen i ulickan Iglesiasov „México“, iz tog kuta gledano, oblikovan kao idealna neometajuća zvučna podloga gore navedenih vrvišta žitelja potrošačkog društva. Sastavljen od skladbi klasičnih meksičkih autora, moglo bi se reći onih iz velike meksičke pjesmarice – Gabriela Ruíza, Joséa Antonia Zorille, Marie Grever, Joséa Alfreda Jimeneza, Cuca Sáncheza i inih – „México“ raznovrsnost i živahnost izvornika prilično odrješito svodi na istu novu mjeru, zamjenjujući, recimo to tako, grubo tkanje ponča i slamu sombrera plastikom i poliesterom. Time ih, s jedne strane, lišava sirove dražesti, no s druge ih besprijekorno prilagođava Iglesiasovoj svileno-baršunastoj mekoj besjedi čeznutljivo strasnog, suzdržano zažarenog romantika i zavodnika koji tonom i interpretacijom – bez obzira na stihove koje uistinu pjeva – trenutačno ljuvenoj i(li) žuđenoj obećaje da će je dovijeka čuvati kao kap vode na dlanu. Premda glazbena pratnja jest pomalo bezlično sviranje profi zabavnjaka na automatskom pilotu, cjelokupni je paket s razlogom posve podređen Iglesiasovu blagorijekom, lebdećem tenoru, njegovu specifičnu izrazu kojim je odavna osvojio cijeli svijet. Kič jest, ali neodoljiv.
Oblikovan vrlo dosljednom brižnošću „México“ ne odstupa od jasno izabranog i određenog registra te se doima poput jednog dugačko sentiš stiskavca, toplog, vatiranog gnijezda što opojno uljuljkava u snatrenje o romansi nad romansama. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
