Od veterana koji su stvarali svijet glazbe kakav poznajemo, pravo rečeno, često ni ne očekujemo da novim izdanjima ruše granice, inoviraju, radikalno istražuju. Možda čak ni ne želimo da se mijenjaju, jer volimo ih, zar ne, upravo zbog onoga što su već odavna ustanovili kao svoj stil i izraz. Najsretniji smo kad čujemo već poznato, tek uz određene, ne pretjerane varijacije. Neka bude isto, ali samo malo drukčije. Naravno, uz pretpostavku da su izvođači u formi, da novom materijalu ili opetovanim interpretacijama staroga pristupaju s unutarnjim razlogom, s emocijom, sa stvaralačkim entuzijazmom.
Kauboj-odmetnik Willie Nelson, pomislilo bi se, pripada posve drugoj priči, no premda ne tako dotjerane vanjštine i imidža te jedna od ikona načelno grubljeg žanra – unatoč mnogobrojnim izletima u izvanmatična glazbena područja – Nelson je svojim nježnim, naizgled krhkim tenorom mnogokad brodio mekanim popom u ruhu countryja. Njegovi i Iglesiasovi putevi, podsjetimo se, poprilično se sudbonosno ukrstiše daleke 1984., kada su snimili duet „To All the Girls I’ve Loved Before“ iz pera Hala Davida i Alberta Hammonda, hit koji je lansirao Iglesiasovu karijeru kod slušatelja anglosaksonskog glazbenog tržišta (English language market) te postao dotad najveća Nelsonova uspješnica na europskim ljestvicama.
Ako je Bennettov cilj na „The Silver Liningu“ iskazati divljenje prema umjetnosti pjesmotvorstva, a Iglesiasov na „Méxicu“ zavesti publiku, ponajprije žensku, Nelsonov je i Haggardov – a njih su dvojica među spomenutma i jedini zbiljski autori – na „Djangu and Jimmieju“ dati sebe i svoja razmišljanja, govoriti o svojim iskustvima i osjećajima, pjesmom iskreno izraziti što im je na umu i duši, a savršeno uvjerljivi pripovjedači su i kada izvode skladbe drugih autora. Primjerice, za ovu prigodu osmišljene naslovnu pjesmu Jimmyja Meltona i Jeffa Princea u kojoj se Will i Hag prisjećaju svojih djetinje-mladenačkih uzora, troprstog rodonačelnika gypsy-swinga Djanga Reinhardta i „raspjevanog kočničara“ Jimmieja Rogersa ili „Live This Long“ Shawna Campa i Marva Greena u kojoj se ukratko osvrću na vlastite, neuredno vođene, no uzbudljive živote zabavljača s gitarom, s određenim čuđenjem primjećujući da su na Zemlji dulje no što su pretpostavljali. Da su znali da će živjeti tako dugo, vele, malo bi se bolje brinuli za sebe i manje bi brzali, no svakako bi proživjeli svaku pjesmu („We would have lived every song“). Da, to je to.
Deset novih pjesama, što naručenih od kolega, što vlastitih, skladno je prepleteno s četiri klasične koje se ovdje ne čine otrcanim umecima („Don’t Think Twice, It’s All Right“ Boba Dylana, Nelsonova „Family Bible“, potpisana imenima onih kojima ju je prodao u osvit vlastite karijere, te Haggardove „Swinging Doors“ i „Somewhere in Between“), a na duhovitoj Haggardovoj novoj „Missing Ol’ Johnny Cash“ pridružuje im se još jedan preživjeli veteran, Bobby Bare. „He wrote the songs from deep within/Pisao je pjesme iz dubine duše,“ veli jedan stih pjesme o „čovjeku u crnom“, posve primjenjiv i na stvaralaštvo dvojca o kojem je riječ.
Nelson i Haggard ovim CD-om ne nastoje ništa dokazati, osim, implicitno, da su živi i dovoljno zdravi („Will, we’re in pretty good shape for the shape we’re in,“ zbori Haggard u „Live This Long“) te zadovoljni time što se bave onime što vole i u čemu su, gotovo bez napora, majstori. Posrijedi je naprosto još jedan album u njihovim nedoglednim diskografijama, nastao nakon prethodnog, a prije sljedećeg, očito ostvaren u opušteno prijateljskom, drugarskom okruženju, s ekipom glazbenika koji s lakoćom pulsiraju u istoj energetskoj zoni, a ovom su zgodom svi zajedno bili dovoljno nadahnuti da ostvare iznadprosječno djelo. Ugodan, zabavan, majstorski izveden komad pitkog country rocka odiše toplinom, nepretencioznošću i očaravajućom mješavinom mudrosti i duhovitosti, lakonskoga i ozbiljnoga, sentimentalnoga i realističnoga, kakvu od Nelsona i Haggarda blagodarimo već više od pola stoljeća.
Ocjene:
Tony Bennet & Bill Charlap „The Silver Lining – The Songs of Jerome Kern“ (Sony Music/Menart, 2015): 9/10
Julio Iglesias „México“ (Sony Music/Menart, 2015): 8/10
Willie Nelson, Merle Haggard „Django and Jimmie“ (Sony Music/Menart, 2015): 9/10
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
