Četvrti album činio se kao idealna zamka za upadanje u prosječnost nakon ‘I Am… Sasha Fierce’, ali Beyonce ju je uspješno zaobišla.
Možda bi puno njih željelo bilo u koži pop dive kad se šepuri na pozornicama punih Arena, ali vjerojatno nitko ne bi htio biti u trenutku kad treba snimiti novi album i kad se odvija situacija: biti ili ne biti. Beyonce Knowles je za novi album marljivo snimila preko četrdeset pjesama, ne zato jer je uhvatilo nadahnuće, već je trebalo odabrati poštenih 12 s kojima može parirati na tržištu spram onog što nude Lady Gaga, Jessie J, Katy Perry, Rihanna, ponovno aktivna Jennifer Lopez i nezaustavljiva Adele.
Prethodni „I am…Sasha Fierce“ kojim je igrala na kartu podvojene ličnosti ujedno je bio i kruna karijere. Nastavak u tom smjeru ne bi imao smisla i dobro je što je Beyonce toga bila svjesna (ili bar tim profesionalaca oko nje). Dok je Lady Gaga nastojala postati nova Madonna, Jessie J britanska Pink, a Jennifer Lopez američka Ceca, Beyonce se odlučila na zaokret ka (više-manje) organskom R&B-iju i soulu i zakoračila retro stazom crnih diva na tragu Arethe Franklyn.
No dobro, nije to sad bio tako odlučni iskorak obzirom da „organski“ i eklektični The Roots rasturaju po Americi, a i Johnu Legendu su dali najjači vjetar u leđa do sada, stoga okupiti glazbenike je prije bilo nešto što je do Beyonce došlo prirodno, a dobra je stvar što je ona imala sluha za taj zov.
„4“ je tako njen najzreliji album i ujedno najugodniji uhu (bar onima koji se bave recenziranjem), a druga je stvar što zrelost obično ne znači i prođu na tržištu. No nema veze, ovdje je riječ o glazbi. Dobro je što i u tom retro manirizmu Beyonce nastoji biti originalna i svoja, te izbjegava stilske zamke i upadanje u klišeje koji su proslavili zvuk Crne Amerike. To je odmah osjetno i u prvoj pjesmi „1+1“ u kojoj neobično podvriskuje riječ „You“, a ubrzo biva jasno da je upravo taj začin koji ispada iz očekivanih gabarita jedne R&B balade čini autentičnom i prepoznatljivom. Jedina zamjerka je što je njen glas u odnosu na prateći bend iznimno glasan (ali tko može utišati divu?).
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=FHp2KgyQUFk&ob=av2e[/youtube]
Tenzija ne padaju ni na narednim „I Care“ i „I Miss You“, koje iako su balade posjeduju damski dignitet, a ne patos patetike za koji je R&B kao stvoren. Prvu promjenu raspoloženja nudi „Party“ na kojoj gostuje Andre 3000 iz Outkasta, a i to na svu sreću nije čekičanje u techno tempu (kako bi se moglo zaključiti na sam pogled imena pjesme), već je riječ o slow beat pjesmi koja je idealna podloga na usporeno gibanje i chilanje na nekoj jahti ili krevetima lounge barova. Da, prava dekadencija, ali sa stilom.
Naredna „Rather Die Young“ koja puno toga duguje Motown godinama Stevieja Wondera se solidno nadovezuje i skreće emociju prema epskoj baladi (mjereno zahtjevnom pjevačkom dionicom, a ne minutažom) „Start Over“ u kojoj je diva prilično poderala grlo, ali i iznjedrila jednu od najboljih balada u svojoj karijeri. Slijedi je pak najslabija točka albuma odnosno bljedunjava „Love On Top“ bez koje se i moglo obzirom da kraj albuma pripada fiesta karnevalskom i plesnom ozračju koji počinje s „Countdown“ i kulminira u posljednjoj i ujedno najboljoj u nizu „Run The World (Girls)“. No kao da joj nešto nedostaje da bi postala nova „Single Ladies (Put a Ring on It)“ jer se očito išlo u tom smjeru.
Kad se sve zbroji, Beyonce je možda napravila korak unatrag, ali promišljen. Taktizira jer želi još dugo biti u igri. „4“ je album kakav ne snimaju „pop sprinterice“. To nije brzozaboravljivi instant materijal za sezonski juriš na top liste. Osjetna je želja da se radilo nešto što bi trebalo imati duži rok trajanja. To podliježe drukčijim pravilima igre, a Beyonce je odlučila makar djelomično zaigrati po njima.
Ocjena: 7/10
(Sony Music / Menart, 2011.)