Najugledniji filmski festival nije što je nekad bio, a kvaliteta filmova kao da se ocjenjuje mjerenjem trajanja višeminutnih ovacija koje se održavaju nakon projekcije.
Nicolae Caucescu je bio zloglasni rumunjski diktator koji je tom zemljom vladao od 1965. pa sve do 1989. godine. Tijekom svojih 24 godine tiranije samoprozvani “Karpatski genij” počinio je mnoga zlodjela, među kojima je barem 60.000 ubijenih ljudi, da bih na kraju zajedno sa svojom ženom Elenom pokušao pobjeći iz zemlje kojom je toliko dugo vladao s točno milijardu američkih dolara (bolje da ni ne računam koliko to danas vrijedi). Uostalom, tip je skončao tako da ga je pogubio vlastiti narod, a takva čast pripada doista posebnim pripadnicima ljudske vrste.
Dosad ste se sigurno zapitali što ovakvo baljezganje radi na portalu o kulturi. E, pa Caucescu je, kao i svaki pošteni totalitarni vladar koji drže do sebe, bio teški egomanijak s jednim dosta začudnim fetišem: više od svega volio je da mu se plješće. Nakon što bi održao govor, također samoproglašeni “Conducător” bi naredio svojoj tajnoj službi da pozorno prate “oduševljeno” mnoštvo, te da prve osobe koje prestanu pljeskati njegovoj visosti momentalno strpaju i zatvor, pa je mnogo “nepljeskavaca” tako završilo među ovih nesretnih šezdeset tisuća.
Caness Film Festival – parada ‘standing ovationa’
Ove istovremeno zgodne, ali i morbidne crtice iz povijesti se ovih dana svakodnevno sjetim čitajući izvještaje s kanskog filmskog festivala u kojemu su filmski djelatnici od nečega što je započelo spontano i prirodno generirali trend stupidniji i od najbedastijeg TikTok izazova, a to je da svaki prikazani film mora dobiti višeminutni standing ovation pri čemu se točno štopa koliko je minuta oduševljenog pljeskanja pojedini film dobio. Ova praksa – kao da je riječ o ronjenju na dah, a ne o filmskom festivalu – kreira tako perverznu valorizacijsku metriku. Ne dijele se više zvjezdice i kaktusi, niti se kao kod Rogera Eberta visoko podiže jedan ili dva palca, već se računa je li to trajalo 3, 5 ili 10 minuta kao da je riječ o skupini pubertetlija koji se hvale svojim prvim seksualnim iskustvima.
Dok će senzacionalistički nastrojeni mediji jednostavno staviti naslov u kojemu stoji da je “taj i taj film, tog i tog autora” tijekom projekcije filma dobio standing ovation i to će im za klik biti i više nego dovoljno, providniji mediji će detaljno analizirati minutažu time ustvari ocjenjujući filmove. Šest minuta je nekakav prosjek, sve ispod toga je vrlo suspektno, bilo koji dvoznamenkasti broj je potencijalni pobjednik dok je apsolutni rekorder “Pan’s Labyrinth” kojemu se neprekidno pljeskalo čak 22 minute.
Tko su i što su zapravo ti tuljani?
Od osnutka 1946. godine kroz najugledniji filmski festival na svijetu prodefilirali su nebrojeni klasici sedme umjetnosti, od “Dolce Vite” i “Taxi Drivera” do “Pulp Fictiona”, a ono što je započelo kao iskreno divljenje istinskim velikanima filma kroz godine se pretvorilo u skupinu tuljana koji oduševljeno plješću ma što god da je prikazano. Djelomično time dijele komplimente na razini kao kad netko kupi novu jaknu koju je obavezno pohvaliti, pa makar mu stajala kao Georgeu Constanzi Gorotex, a donekle se time osiguravaju znajući da će, ako oni drugima tako vehementno lupaju dlan o dlan, usluga onda jednom biti uzvraćena i njima.
Postavlja se stoga pitanje – tko su zapravo ti tuljani? O objektivnoj publici sigurno nije riječ s obzirom na to da se za spontani aplauz od prosječnog puka mora snimiti nešto doista veliko. To je plejada egocentrika kakvu nećete naći ni na turnirima bridža: glumice obučene u neudobne haljine, producenti koji se svim silama trude pronaći distributere za svoje filmove i oduševljeni novinari presretni što im je poslodavac pokrio putne troškove za paradiranje po Azurnoj obali.
Kako se i koliko plješće ove godine?
Vrlo je slična situacija i ove godine, te štoperica već sada jasno pokazuje određene favorite. Deadline javlja da je biografski film “The Apprentice” o mladim danima Donalda Trumpa dobio 11 minuta pljeska premda su The Hollywood Reporter i Variety skloniji vjerovati da se filmu aplaudiralo samo 8 minuta.
Iako sama ova rečenica i više nego dovoljno ocrtava svu besmislenost ove travestije nabrojimo još nekoliko uradaka. Svi su složni da je 9 minuta pljeska dobio naslov “Emilia Perez” trans-queer krimi- mjuzikl o narkobosu koji odluči postati žena. Iako ovaj combo zvuči prirodno koliko i pivo s colom, navodno je riječ o vrlo dopadljivom uratku kanskog veterana Jacquesa Audiarda (“Rust and Bone”, “The Prophet”, “Dheepan”).
Zabrinjavajućih 4 i pol minute dobio je novi film Yorgosa Lanthimosa “Kind of Kindess”, autorova ponovna suradnju sa scenaristom Efthimisom Filippouom, kojom označava povratak svojim “weird wave” korijenima koji su mu donijeli međunarodnu afirmaciju.
Najviše medijske pozornosti ove godine, ponešto oduševljenog pljeskanja, ali i fućkanja dobio je “Megalopolis” Francisa Forda Coppole, dream project koji je htio snimiti još od osamdesetih. Fućkanje se može pripisati ne samoj kvaliteti filma, već kontroverzama o samom snimanju. Vremešnog se redatelja optužilo da je seksualno uznemiravao gole statistice, dok je producent to objasnio kao “nježne poljupce po obrazima u svrhu što kvalitetnije scene”, a nije pomogao ni sam Coppola koji je izjavio da ga kritiziraju jer Hollywood ne voli kršitelje pravila, premda mnoga izvješća govore da se ponašao kao da nikada u životu film nije snimio.
A kakav li je to začudan film? Riječ je o 120 milijuna vrijednom samo financiranom uratku zbog kojega je Coppola morao prodati svoje vinograde (13. po redu najveći u cijeloj Americi), ali izgleda da je džaba bilo njiva plodnih, vinograda blagorodnih. Dok jedni film hvale, drugi žale, treći kažu “e, moj brale” (časna riječ, dosta Balaševića) “Megalopolis” u svakom slučaju zvuči intrigantno – inspiriran je starorimskom Katilininom urotom, a Adam Driver glumi arhitekta koji od New Yorka želi stvoriti utopiju nakon kataklizmičkih događaja. Iako su određeni kritičari vrlo nemilosrdni prema filmu, drugi hvale Coppolinu viziju te ću ga zasigurno sa velikim zanimanjem pogledati. Uostalom, nakon dva odgledana Snydera ove godine mi sve dođe kao milostinja.
Ostatak programa djeluje prilično skromno s nekoliko obaveznih naslova o ženskim pravima i migrantima, ponešto domaćih filmova ubačenih preko francuske veze te nekoliko projekata zvijezda ocvalog sjaja. Demi Moore u nekakvom body hororu, prigodno, glumi propalu zvijezdu koja pronađe eliksir mladosti, novi uradak Kevina Costnera “Horizon: An American Saga” su kritičari satrali, ali su oskarovca tuljani 11 minutnim pljeskom rasplakali. David Croneberg je pak novim i izgleda ponovno groznim naslovom nastavio uništavati svoju reputaciju snimivši horor “The Shrouds” s fabulom naspram koje “The Human Centipede” zvuči kao “Lawrence od Arabije” – ožalošćene obitelji pokopanih mogu gledati kako se pokojnicima tijela raspadaju. Ingeniozno.
Čak ni izvan konkurencije nije bilo bombastičnih premijera novih holivudskih blockbustera s izuzetkom “Furiosa: A Mad Max Saga”, novim naslovom iz serijala o ludome Maxu premda gospodina Rockatanskog u filmu uopće i nema, a koji je, ironično, iako ne konkurira za Zlatnu palmu dobio i najbolje recenzije od svih prikazanih filmova.
Kao što sam prošle godine tijekom Venecijanskog filmskog festivala pisao, ni Cannes nije što je nekad bio. Polako, ali sigurno svake godine gubi na važnosti zahvaljujući nekolicini vrlo loših odluka. To se najviše odnosi na rat sa streaming servisima koji su nažalost u današnjem filmskom svijetu postali nužno zlo, guranje jedva prosječnih francuskih uradaka, kao i forsiranju određenih poruka i narativa koji su postali bitniji i od same kvalitete filmova. Ova je godina to samo potvrdila vjerojatno najslabijom selekcijom filmova u proteklom desetljeću, ali zapravo koga to uopće zanima. Bitno je da se plješće više nego ikad!
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
