Dolaze iz Sarajeva, svoj glazbeni stil nazivaju punk teferidž, i uistinu se razlikuju svojom upečatljivošću od velikog dijela regionalne scene.
Naravno riječ je o triju Bezbeli Apstraklije, koji je 2014. Za Croatia Records objavio debi album „Kad je bal nek’ je kanibal“, a od tada svako malo u Zagrebu izvedu neku od svojih gerilskih koncertnih akcija, ‘udarajući’ po mjestima gdje se, kako bi oni sami rekli; okuplja raja i gdje naplata upada nije obavezna stavka.
Posljednja takve vrste bila je u četvrtak u zagrebačkom Hard Placeu, koji se na prvu loptu i ne čini kao prostor za Bezbeli Apstraklije, ali kad su stupili na pozornicu, ubrzo su dokazali kako njihova cinična šatra i taj punk teferidž koji se može okarakterizirati i kao uvrnuti balkanski derivat Toma Waitsa kojeg iz nekog razloga prate Bad Seeds na rakiji, ne poznaje stilske okvire i jednostavno osvaja svojom univerzalnošću, kao stvorenom za ove naše mikro prostore. Kapnut će suza pankeru u pivo kad osjeti beskompromisnost poetike ove grupe, metalcu će se razvući osmjeh kad čuje da tu ima i gitarskih sola, dok se zajedno mogu ljuljuškaju uz ritam acid valcera koji se cijedi iz ovog benda.
No bez ikakve šale u glazbenom kontekstu, Bezbeli Apstraklije su ozbiljan svirački sastva čvrstog i potentnog ritma kojeg bonhamovski goni bubnjar Berin Tuzlić. Bubnjarski set u Hard Placeu, možda može izdržati neke heavy bendove, ali Berin je već na početku koncerta u pjesmi „Zlatna kašikara“ svojom svirkom izgurao bas bubanj i prateće mu komponente – tek toliko o tome, tko svira heavy. „Pobježe bubanj od Bosanaca! Šta je to, nacionalizam na materijalnoj osnovi?“, u šali je prozborio pjevač i gitarist Haris Ljumanović. Dok nisu doneseni čekić i čavli, ispred bas bubnja je sjeo kolega iz grupe Rizična skupina koja je inače otvorila koncertnu večer prije Bezbeli Apstraklije.
Nizale su se pjesme „Etnonomia“, „Pod prozorom“, „Rekla kazala“ s prvog albuma, ali i „OkoLinde“, „Iz šupljeg u pravzo“ i „666“, s novog, koji tek treba biti objavljen i upravo je novi singl „OkoLinde“ nekako izvukao najglasniji aplauz prisutnih, što zbog glazbe, ali ponajviše zbog teksta koji je ujedno prvi svoje vrste u objedinjujućem etničkom humoru na potezu Zagreb-Sarajevo-Beograd kojim Bezbeli Apstraklije prilično jasno ocrtavaju koliko su te balkanske metropole bliske u svojim politikama udaljavanja.
Samo što Bezbeli Apstraklije svoju angažiranost ne guraju nikom u lice, već je naizgled onako neobavezno u prolazu dobace dok ljuljuškaju svoj americana-punk-sevdah-valcer, a naravno i Ljumanović svojim opskurnim anti-pjevanjem snažno doprinosti zaokruženosti uvrnutog stila i izraza ove grupe koji je zarazno uklopiv u sve nama poznate okvire.
Čak je u cjelokupnu sliku te večeri, nekako sasvim logično legla i predgrupa Rizična skupina koja se ne libi svirati obrade Riblje čorbe, ili pak Balaševića centrifugirati kroz punk rock. Jednostavo uz Bezbeli Apstraklije, kao glazbeni katalizator, sav naš balkanski besmisao dobiva na smislu.