Dee Dee Bridgewater objasnila je svoju (skoro neraskidivu) glazbenu vezu s Billie Holiday, prisjetila se malijske avanture i najavila značajne skorašnje promjene u svom glazbenom izričaju.
Na pozornici je puna adrenalina i potpuno opijena glazbom kojom jednako opija i publiku ispred sebe. U razgovoru pak Dee Dee Bridgewater pruža potpuno drukčiju sliku. Racionalnost i intelektualno promišljanje, kako glazbe kojom se bavi tako, i svijeta u kojem živimo potpuno istiskuje eruptivne emocije koje su “rezervirane” za pozornicu. U tom trenutku iz nje progovara mudrost i iskustvo šezdesetogodišnjakinje koja je vidjela i doživjela toliko stvari za koliko bi ‘običnim smrtnicima’ trebalo vjerojatno tri života.
Jazz doživljava kao smisao i stav, a ne samo kao glazbu. Svjesna je da je nekada davno radikalni i čak militantni glazbeni pravac prošao dugi put transformacije u smislu prihvaćenosti među društvenim slojevima. Danas jazz više nije nešto što se povezuje s ludim provodom u malom zadimljenom podrumu u kojem se ilegalno toči loš viski, već nešto što su zajedno “korporacijska kultura” i lanci ekskluzivnih hotela prihvatili kao avangardni povod za ispoljavanje “must see i must be seen” taštine na visokom nivou.
Takve okolnosti su pravi hod po rubu za glazbenike, jer postoji konstantna opasnost da se desetljećima tesana genijalnost svede na puku proizvodnju zvučne slike koju remeti samo povremeno kuckanje čaša sa šampanjcem. “Važno je znati zadržati dostojanstvo. Ne biti ponesen nekim sporednim stvarima. Važna je glazba i poruka koja iz nje izlazi, a jazz je ozbiljna stvar. Radi se o prvom stilu koji je protest utkao u svoju smislenost i time odredio ne samo današnju glazbu, već i način razmišljanja. Kakva god publika bila ispred tebe, ona mora doživjeti taj smisao jazza, bez obzira radi li se o djeci, obožavateljima ili o direktorima na korporativnoj zabavi”, kazala je Dee Dee Bridgewater u neformalnom razgovoru koji smo još vodili nakon službenog intervjua.
Njena potraga za korijenima i nepresušni istraživački duh stvara jaku pozadinsku priču onome što izvodi na pozornici. Podudarnost ili ne, pogodilo se tako da je Dee Dee Bridgewater još jednom u svojoj karijeri došla do Billie Holiday i to u trenutku kad se nakon dugog niza godina pojavila nedefinirana, ali osjetna potreba da se u jednom kvalitetnom svjetlu sagleda prva među njima koja je utrla put divama koja se drmale i još uvijek drmaju glazbenim svijetom. A ruku na srce, teško je pomisliti da bi to pošlo bolje od ruke bilo kojoj pjevačici.
Vaš posljednji album “Eleanora Fagan To Billie With Love From Dee Dee Bridgewater” zrači optimizmom i ugodom, što je potpuna suprotnost od izričaja Billie Holiday. Zašto ste se odlučili na takav pristup?
Dee Dee Bridgewater: Htjela sam pokazati da je Billie Holiday bila trodimenzionalna žena, stvarna osoba. Bila je više od stereotipa koji se o njoj s godinama izgradio. Željela sam ljude podsjetiti na nju, u prvome redu da je bila žena i koliko je učinila za sve nas nešto posebno u jako kratkom periodu svojeg djelovanja. Htjela sam također podsjetiti ljude da se zvala Eleanora Fagan i na kraju željela sam je slaviti, a nipošto kopirati. Bez obzira na sve ona je bila jak i veseo karakter, imala je istančani smisao za humor. Voljela je i živjela za glazbu, dok je s glazbenicima živjela kao s porodicom. Ona im je i kuhala i prala. Što se pak same glazbe tiče bila je beskompromisna, a time i jedinstvena do tada.
Ne smije se gubiti iz vida da je ona prva značajna žena u glazbi, ako ne i najznačajnija. Period u kojem je živjela bio je iznimno težak. Biti žena u to vrijeme nije bilo nimalo ugodno, a pogotovo crna žena. Rasizam je tada bio normalna pojava u Americi i to od strane predstavnika vlasti. Ono što je ona radila u tom okruženju je u najmanju ruku nama danas nezamislivo. Bila je svjesna da i kad je postala poznata da nikad neće dostići službeni status zvijezde, kao ni to da će nastupati u dvoranama koje su bile rezervirane za bijele pjevače i bijelu publiku. S takvim razočarenjem se jednoj izrazito inteligentnoj i nadarenoj osoba kakva je ona bila bilo iznimno teško nositi.
U svojoj karijeri ste na pozornici utjelovili Billie Holidayu u mjuziklu “Lady Day”, no što je bio okidač da se odlučite snimiti album, koji je evo ove godine osvojio i Grammyja za najbolji jazz album?
Dee Dee Bridgewater: Nije bilo posebnog okidača, ako ste mislili da sam se jednog dana probudila s tom mišlju. To je nešto s čim živim već duži period. “Lady Day” koji sam izvodila 1986. i 1987. nije bio postavljen kao klasični mjuzikl. Bio je podijeljen na dva tematska dijela. Prvi je sačinjavao monologe Billie Holiday koje sam izvodila, a u drugom dijelu sam izvodila preko dvadeset njenih pjesama. “Lady Day” se izvodio samo u Parizu i Londonu, što je također znakovito. Do tada sam od Billie preslušala sve što se moglo pronaći. Uživjela sam se u nju, jer sam ja ipak i dobra glumica, dok sam pjesme intonirala na način što bliži Billie.
To je snažan osjećaj i nemoguće je u takvim trenucima ostati svoja. Dogodi se prožimanje i onda sam kao ona, gledam na stvari njenim očima i tako se ponašam. A još kad je u pitanju osoba koju život nije štedio, onda to ostavi traga i u nutrini osobe koja je igra. Ne kažem da je Elli Fitzgerald ili Dini Washington bilo lakše, no u ovome slučaju moj fokus je bilo na Billie Holiday. Ideja za album je dugo sazrijevala jer je i meni trebalo vremena za napraviti distinkciju, odnosno da Dee Dee Bridgewater slavi Billie, a ne da Dee Dee pokušava biti i zvučati poput Billie.
Na koncertu ste izjavili kako svi volimo Billie Holliday zbog toga što je imala stav i što je ustvari ona prva nezavisna umjetnica. Je li biti nezavisan ključna stvar da bi glazbenik bio kvalitetan i koliko je danas glazba nezavisna?
Dee Dee Bridgewater: Ja sam nezavisna, čak i po pitanju izdavaštva. Biram i sama odlučujem što ću, kad i s kime raditi. No to vas prisiljava da budete odgovorni prema onome što radite. To je najvažnije. Ako pogledate današnju scenu, svi kvalitetni su i nezavisni. Ne moraju nužno imati svoju diskografsku kuću, ali stav, beskompromisnost i predani rad imaju. Ako pogledate i sam jazz u svojim korijenima je tvrdi stav, nešto što u sebi ima crtu militantne predanosti ideji o tome na koji način se treba pristupiti glazbi. Jazz u sebi ima posijanu klicu nečega što je uvijek novo čak i ako ste potpuno predani tradiciji.
Prije četiri godine ste otputovali u Mali tražiti svoje afričke korijene. Rezultat je bio izvrstan album “Red Earth” koji ste snimili u Bamaku. To je stilski gledano vaš najšareniji album. Ima bluesa, jazza, world musica, odnosno zvuka Malija koji je snažno prožet kubanom. Je li Mali za vas bio nešto poput kotla punog različitih zvukova?
Dee Dee Bridgewater: Ah Mali… Da istina je da sam tamo krenula tražiti svoje korijene. U jednom trenutku sam se zapitala zašto se ponašam na način na koji se ponašam, odnosno da mi je normalno konstantno biti u pokretu. A biti glazbenik znači odabrati nomadski način života. U Maliju sam to prilično jasno saznala. Moje porijeklo je vezano za jedno nomadsko pleme sa sjevera zemlje koje je dakle konstantno u pokretu. Snažan je to osjećaj kad na taj način pronađete odgovor na vlastitu osobnost. Kad uvidite da ustvari nemate korijene, jer ni vaši preci nisu puštali korijenje na jednom mjestu već su do danas ostali pokretu.
Taj pokret je protkan osjećajem za ritam, a samim time i glazbu. Po našim zapadnim standardima u Maliju su svi iznimno talentirani za ritam. Tamo se na to čak i ne gleda kao na talent, već nešto što je potpuno normalno. Takva sredina je za mene kao glazbenicu bila iznimno inspirativna. Svi ritmovi s kojima smo se igrali i koje smo isprobavali su se odlično slagali s svakim postojećim glazbenim stilom, a pogotovo s jazzom. U Maliju sam i osjetila svoj poziv jazzerice. Jazz je hrabrost, igra koja zahtijeva da se ide naprijed, da se eksperimentira, pogotovo s ritmom. Ako malo bolje poslušate uvodnu temu pjesme i ritam “Lady Sings the Blues’ s ‘Eleanora Fagan to Billie With Love” odmah ćete čuti malijski ritam s “Red Earth” albuma.
Jeste li osoba koja voli pričati o budućim planovima?
Dee Dee Bridgewater: Svakako.
Što pripremate, obzirom da ste publiku naučili da je vaš izričaj jedna široka stilska lepeza u kojoj uvijek ponudite nešto neočekivano?
Dee Dee Bridgewater: Plan mi je da Dianne Reeves, Cassandra Wilson i ja upriličimo zajednički koncert i da vidimo kako će to proći. Ako ispadne uspješno,vjerujem da ćemo zajedno snimiti i album.
Vas tri ste sam Olimp današnjeg jazza. Teško je i pomisliti da tako nešto ne bi prošlo.
Dee Dee Bridgewater: Hvala vam na toj opasci. Moram dodati da mi je san to napraviti s kompletno ženskim sastavom, odnosno da angažiram između ostalih kontrabasisticu Esperanzu Spalding i saksofonisticu Grace Kelly. Želim osjetiti združenu žensku energiju na pozornici. Mislim da će to biti nešto posebno. Što se tiče daljnjeg razvijanja mog osobnog izričaja, sljedeće mjesto gdje ću otići bit će moj rodni Memphis.
Znači može se očekivati da ćete napraviti jedan blues album, obzirom da je Memphis postojbina bluesa?
Dee Dee Bridgewater: O da, obožavam blues!
Saznajte više: Glazbeni tornado zvan Dee Dee Bridgewater
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
