Prvi dan festivala Zagreb Calling na Šalati obilježio je zabavan nastup zločestog dečka pop rock scene osamdesetih.
Zagrebačka Šalata idealan je prostor za ljetne koncerte u metropoli, a dvodnevni minifest Zagreb Calling tempiran je u zadnji čas prije nego se sva glazbena zbivanja presele na obalu. Izvrsna posjećenost i brdo pozitive energije pratili su nastupe Partibrejkersa, Psihomodo popa i Billyja Idola prve večeri ovog open air festivala.
Partibrejkersi su navalili na binu čak i par minuta prije najavljenog početka u 19 h, a tijekom cijele večeri kod mnogih u publici moglo se čuti opravdano negodovanje što je Caneta i momke zapao taj slabiji termin od onoga koji je dobio Psihomodo pop. Jer, kao i uvijek Partibrejkersi su beskompromisnom i izvrsnom svirkom pokazali kako nitko na ovim područjima ne prži dobri stari rokenrol poput njih. A s druge strane, tko još smatra Gopčevo pokazivanje guzice zabavnim, duhovitim ili, nedajbože, provakativnim Anno Domini 2015.? Redaljka hitova od onih prvih (i dobrih) poput “Nema nje” do onih posljednjih, a jednako starih, napisanih valjda kao reklama za sok za razrjeđivanje, s razlogom odbačenih da bi ih se u nedostatku inspiracije podiglo iz mrtvih 25 godina kasnije na albumu nagrađenom Porinom za najbolji rock album godine. Savršena ilustracija apsurda u kojem baulja domaća diskografija.
No, zvijezda zbog koje se napunila Šalata bio je Billy Idol, sada šezdesetogodišnjak sa šarmom Barta Simpsona, koji je u osamdesetima nizao mahom odlične pop hitove u kombinaciji sa isfurom dežurnoga štemera saharinske faze dekadencije stoljeća na izdahu. Mora se priznati da Billy nije izgubio nimalo šarma, čak štoviše, ovako djeluje kao potvrđujući znamen one znane fraze kako se “starjeti mora, a odrasti bira”. Izveo je Idol tako izbor pjesama sa prošlogodišnjega albuma “Kings & Queens of the Underground”, kao i sijaset slavnih hitova s vrhunca karijere.
Otvorio je prilično mlako s nesretno odabranom “Postcards from the Past”, koja u skladu s naslovom zvuči kao reciklaža uspješnica iz boljih vremena. Najbolja od novijih pjesama bila je pak “Can’t Break Me Down”, koja je nošena naivnom melodijicom zvučala iznimno pozitivno i zabavno u kontrastu sa “žestokim” isfurom benda.
No, nitko nije došao po nove pjesme. Zato je Billy, naravno, pripremio i favorite retro radijskih postaja poput “Cradle of Love”, “Dancing With Myself” i “Flesh for Fantasy”. Otišao je i dalje u povijest iskopavši i “Ready Steady Go” svog starog sastava Generation X. Prvi vrhunac koncerta dostignut je kada je Idol uzeo akustičnu gitaru i pokazao svoju manje poznatu stranu pripovjedača na uvodu u odličnu izvedbu “Sweet Sixteen”, nakon čega je uslijedila i legendarna balada “Eyes Without A Face”.
Sam Idol vjerojatno ne bi bio toliko dobar da ga ne prati odličan bend predvođen gitaristom Steveom Stevensom koji je na opće oduševljenje publike izvodio nizove gitarističkih vratolomija jednako naivnih i zabavnih kao uostalom i cijeli retro show koji se odvijao na pozornici. Stevens je imao i podugačku solo točku u kojoj je nabacao bezbrojne fraze koje su sadržavale i odavanje počasti Led Zeppelinu. I ostatak benda bio je na razini, a to su najbolje pokazali nadovezavši se na Stevensov solom snažnim zalijetanjem u novu “Whiskey and Pills”.
Drugi vrhunac bio je, naravno, sačuvan za kraj kada je publika napokon dobila ono po što je zbilja došla. Tijekom koncerta promijenio sam nekoliko pozicija da bih pravo mjesto za praćenje kraja nastupa našao na samom vrhu tribine Šalate, odakle je neopisiv pogled pucao na sjajan light show (zvuk i rasvjeta zaslužuju apsolutno sve pohvale) i more ljudi koji su u ekstazi sa Billyjem otpjevali njegov najveći hit “Rebel Yell”. Nakon toga, bend se nakratko povukao, a na poziv na bis odazvali su se Idol i Stevens i sami izveli početak “White Wedding”, da bi se na drugom refrenu uključio cijeli bend i sa praskom okončao ne predugačak, ali vrlo šarmantan i zabavan nastup u 23 sata. Ipak je radni tjedan.
Zagreb Calling večeras se nastavlja, a nastupaju Nipplepeople, Detour i Faithless.