Jedan bend – dva kuta gledišta, tj. biografije: Ray Manzarek: ‘Light My Fire: Moj život s grupom The Doors’ i John Densmore: ‘Riders on the Storm: Moj život s Jimom Morrisonom i grupom the Doors’.
„Gitarist će biti roker koji razumije jazz. A bubnjar će biti džezer koji zna rokati. … Nisam htio nekoga tko je samo htio biti u rock bendu ili nekakve egomanijake koji su htjeli biti rock-zvijezde. Htio sam glazbenike koji vole glazbu; one koji će radije svirati nego jebati.“
Ako je vjerovati onome što navodi u autobiografskoj knjizi „Light My Fire: Moj život s grupom The Doors“ („Light My Fire: My Life with The Doors, 1999; hrvatski prijevod Lukrecija Goleš Bagić, Zoran Stajčić i Željka Novosel, 2012, Dallas, Zagreb), klavijaturist Ray Manzarek (1939-2013) imao je, vidimo, jasnu ideju svog budućeg benda koji je na losangeleskoj plaži, na krajnjem rubu zapadne civilizacije, začeo s kolegom s faksa, svršenim studentom filmskog odsjeka kalifornijskog sveučilišta UCLA, Jimom Morrisonom (1943-1971), neobično načitanim momkom i iznimno darovitim pjesnikom koji će se brzo formirati u sugestivnog i karizmatičnog rock pjevača i frontmena.
Već na prvoj probi s gitaristom Robbyjem Kriegerom (1946) i bubnjarem Johnom Densmoreom (1944), momcima je bilo je jasno da je to to.
„Savršen sinkronicitet. Savršena harmonija. Četiri duše obuhvaćene ljubavnim zagrljajem u neprekidnom, uzdižućem ritmu. Johnovi su nas bubnjevi nosili na put u primitivno … u iskonski svijet. A Robbyjeva gitara … vijugavo nam je tkala put u četvrtu dimenziju, u više, prošireno stanje svijesti. Postali smo praiskonski i kozmički istodobno. I, čovječe, bilo je dobro!“
Besprijekorno glazbeno razumijevanje na probama, u studijima za snimanje i na koncertima, među četvorkom je trajalo malne do samoga kraja, no složena, vrlo nedokučiva osobnost Jima Morrisona brzo je unijela više od nervoze i nelagode u međuljudske odnose izvan područja onostrane čarolije, Manzarekovim riječima, zajedništva, nadahnuća i međusobnog povjerenja u krugu umjetnosti, ljubavi i energije koji su formirali izmjenom glazbene kreativnosti.
„Okrenuo sam leđa … ali sam osjetio kad je (Jim) ušao, jer njegova je vibra bila posve drukčija od svih ostalih. Doslovno si mogao osjetiti kaos. Bilo je to ono što su u tisku nazivali karizma. Ja to zovem psihozom. Nisam gledao Jima, jer sam ga se bojao.“
Tako zbori bubnjar John Densmore u svojoj, drugoj u nas prevedenoj knjizi o djelovanju Doorsa, „Riders on the Storm: Moj život s Jimom Morrisonom i grupom The Doors“ (izvorno „Riders on the Storm“, 1990; hrvatski prijevod Mihaela Velina, 2005, IBS, Zagreb).
Je li majstor palica Densmore, kojega Manzarek u svojoj knjizi donekle ocrtava kao priprostu benu, bolji pisac, je li njegova knjiga vještije prevedena, je li posrijedi privlačnost njegova samopropitivačkog pristupa čovjeka koji vodi unutarnji dijalog pokušavajući samome sebi razbistriti mnoga pitanja što ga još more, no njegovo se štivo čini zanimljivijim od također jako zanimljiva i srčana Manzarekova, koji pak piše iz pozicije čovjeka kojemu je uglavnom sve jasno pa to tumači tek nama, štiocima.
Obje, odlične knjige, živo, sugestivno i strasno oslikavaju povijest, unutarnju dinamiku te glazbenu ideju i realizaciju prvorazrednog losangeleskog blues-rock-psihodeličnog sastava osnovanog 1965., koji je u razdoblju od 1967. do 1971. objavio jedan koncertni i šest studijskih albuma, ispunjenih pjesmama koje, do jedne, i danas udaraju snažno poput malja, osobito uvjerljivom i teškom, zlokobno sjenovitom notom opasnosti.
„Jime, jebao si me u zdrav mozak. Želio sam vjerovati da je ljubav sve što nam treba. Ti si me prisilio da se suočim s tamnom stranom svijeta. … Ti si htio da ja – i svi mi ostali – vidimo ono što je proganjalo tebe,“ bilježi Densmore.
Tamna vibra Doorsa poticala je od Morrisona, jer su ostala trojica bila tipični pripadnici svoje generacije djece cvijeća, nošeni vjerom u mogućnost promjene društva i svijeta nabolje. Sva su četvorica pokušavala proširiti perspektive, otvoriti vrata percepcije, no Morrison je u svoja istraživanja odvažno uključio i testiranje života preko ruba ponora.
I Manzarekova i Densmoreova knjiga nude pogled u čudo kreativnosti i uspjeha vlastite grupe, a time i određen uvid u i njima samima razmjerno tajanstvenu magiju kreativnosti općenito, a prigodom uzastopnog ili usporednog čitanja njihovih prisjećanja i interpretacija posebno je zanimljivo pratiti drukčije opise i doživljaje istih događaja i situacija.
Fokus obiju knjiga čini nastojanje shvaćanja Morrisona i odnosa pisaca s njime.
„Je li Jim bio šupak ili je bio zaista briljantan? Bio je i jedno i drugo,“ jednostavno veli Densmore, sklon propitkivanju postupaka i opisivanju konkretnih slučajeva Morrisonova često deranski neotesanog, neodgovornog i antipatičnog ponašanja. Skloniji filozofskom, karmičkom sagledavanju cjeline te općenito optimističkom gledanju na život, Manzarek Morrisonovo tamno lice nekontroliranog alkoholičara i samodestruktivca stavlja u omjer s njegovom svijetlom stranom ljubitelja umjetnosti, vrhunskog pjesnika i izvođača te ozbiljnog, ne samo kozmetički površnog provokatora i mrzitelja establišmenta.
Morrison bi se, recimo, iz štosa popišao na krevet nekog od članova grupe, ali je s druge strane imao toliko sasmosvjesti i integriteta da luđački pobjesni i sa svima se zavadi kada su ostala trojica, bez njegova znanja, potpisala ugovor za korištenje pjesme Doorsa u reklami za automobil.
„To je jebena industrija! Korporacija! Vrag glavom i bradom, šupčino! Upravo ste potpisali pakt s vragom!“ vikao je Morrison, navode i Manzarek i Densmore koji, naivna antiestablišmentska djeca cvijeća, tada, 1968., nisu shvaćali ono što dvadesetčetvorogodišnji (!) Morrison očito jest.
Kako reče hvaljeni glazbeni producent grupe – i sami ga Doorsi zvaše peti Doors – Paul Rotchild: „Nikad nisi mogao biti siguran hoće li se Jim pojaviti kao eruditski poznavatelj poezije ili kao pijanac-kamikaza.“
Osim, dakle, priče o Doorsima, knjige sadrže i zanimljive usputne osvrte na ponešto vidova američkoga kapitalističkoga, demokratskoga društva šezdesetih i početka sedamdesetih godina koje već neko vrijeme, kao u čudu koje nismo mogli naslutiti, kusamo i u našoj sredini, kao što su, primjerice, formatirane radijske postaje, bezobrazluk vladajućih i bogatih koji ne plaćaju poreze ili zakonsko izigravanje pravde.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
