Vojo Šindolić, nekadašnji urednik Džuboksa: Punk je najveća prevara u povijesti!

Razgovor sa samozatajnim dubrovačkim pjesnikom i prevoditeljem, gostom drugog Festivala alternative i ljevice u Šibeniku.

Vojo Šindolić (Foto: ŠibenikIN)

Dubrovčanin Vojo Šindolić došao je na upravo završeni FALIŠ festival u Šibeniku kao najveća nepoznanica ovog ljevičarskog okupljanja. Sa sobom je donio kutiju u kojoj su neuredno bili naslagani papiri sa skicama i crtežima, koje je prvi put odlučio javno izložiti. Kad ih je umjetnički direktor Ante Filipović Grčić odlučio izvaditi, nakon što su kutiju organizatori festivala i novinari nekoliko dana nogama odgurivali po dizajnerskom studiju 2FG, na svjetlo dana izašle su škrabotine s potpisom Williama S. Burroughsa, Allena Ginsberga, Lawrencea Ferlinghettia, Patti Smith, Huntera S. Thompsona, Jacka Kerouaca, Charlesa Bukowskog i mnogih drugih američkih bitnika. Zbirka je gotovo neprocjenjiva i unikatna, svaki crtež napravljen je osobno za Voju Šindolića, koji ih je nemarno godinama držao pod krevetom. Šibenik je preko noći dobio svjetsku ekskluzivu.

Nama je za uho zapela jedna druga crtica iz nevjerojatnog životopisa Voje Šindolića, prevoditelja i pjesnika. Nekoliko je godina, naime, od 1976. do 1979., bio urednik Džuboksa, prvog rock magazina u bivšoj državi. Dundo Vojo, kako sam sebe potpisuje, vjerojatno je jedina osoba u ovom dijelu svijeta koji rečenicu može započeti s „Lennon mi je jednom rekao…“ ili „Nekidan mi je Bob Dylan u mailu napisao…“.

Za sebe će reći da je zatvoren tip, koji u tisućama knjiga i preko sto tisuća raritetnih i nikad objavljenih snimki u njegovoj kolekciji, vidi djeliće svog života kojega, i u 60-oj godini, ne namjerava prepustiti inerciji. „Još uvijek mogu raditi pizdarije“,reći će nam Vojo, koji fizički odaje dojam kao da je upravo izašao iz Friedkinove „Francuske veze“.

Kako ste stigli na vrata redakcije Džuboksa?

Kao prvo, to je davna prošlost. Pluskvamperfekt. Već sam s deset godina, sredinom šezdesetih, počeo slušati Radio Luksemburg, vrtili su se rani Beatlesi, Rolling Stonesi… Jednostavno me, što bi se narodski reklo, omađijalo. Budući da sam imao rodbinu u Italiji, svaka tri mjeseca sam im slao popis ploča, tako da sam već sa šesnaest godina bio totalno upućen u rock and roll. Počeo sam raditi kao DJ u jednoj omladinskoj emisiji na Radio Dubrovniku, puštao sam ploče koje ustvari tada nitko osim mene u gradu nije ni imao. Tada sam se već počeo interesirati za svjetsku književnost i družeći se s Danilom Kišem, odlučio sam 1975. studirati komparativnu književnost u Beogradu.

I nekako ste se ogrezli u rock novinarstvu?

Da, mada nikad nisam imao tu namjeru. Jednom sam prolistao Džuboks i pronašao hrpu mana i grešaka koje su mi zasmetale te poslao pismo glavnom uredniku sa svim mojim zamjerkama. Tri dana kasnije zazvonio mi je telefon, pozvali su me u redakciju i tog popodneva već sam bio zaposlen. U početku sam bio vanjski suradnik, pisao uglavnom o američkoj rock glazbi, poslije nekih sedam, osam mjeseci postao sam urednik…

Poslije sedam, osam mjeseci?!

Da. I dalje sam se bavio stranom muzikom, domaća me nikad nije previše interesirala. Premda, da se pohvalim, prvi sam novinar koji je ikada napisao jedan ozbiljan tekst o Oliveru Dragojeviću.

Pohvalni?

Da, pohvalio sam ga. To je bilo nakon njegovog prvog albuma.

Dobro, i onda…?

Odjednom mi se otvorio čitav jedan novi svijet mogućnosti, iz mjeseca u mjesec putovao sam u Beč, Hamburg, Pariz… gledao koncerte, radio intervjue. Tako sam u dvije, tri godine stekao ogroman broj poznanstava, postao blizak s mnogim ljudima i sva vrata bila su mi otvorena. Tako kad sam prvi put odletio u SAD, točno sam znao što trebam raditi – imao sam dogovorene intervjue s Bobom Dylanom, Neilom Youngom, grupom Jefferson Airplane…

Kako se tada mogao dogovoriti jedan takav intervju, recimo s Dylanom?

Netko je za vas morao jamčiti. Moja veza bio je američki pjesnik Allen Ginsberg i sve se događalo u njegovom stanu. Intervju je trajao tri dana, a nakon toga sve je išlo puno lakše. Bob Dylan mi je sredio i intervjue s članovima Pink Floyda, zatim s Jaggerom i Richardsom, Van Morrisonom… Time sam se kao urednik nastavio baviti do 1979., sve više sam se posvećivao i književnosti te pisanju poezije, i polako sam shvaćao da tu postoje neki novi mladi ljudi koji bi željeli ozbiljno raditi u Džuboksu, ali na jedan drugačiji način. Odlučio sam se povući i, naravno, kad sam ja rekao: „Evo, sad izvolite vi“, sve je otišlo kvragu, haha…

OK, dok nije otišao kvragu, Džuboks je, htio ne-htio, promicao ‘zapadnjačku dekadenciju’. Je li bilo kakvih problema?

Bilo ih je tu i tamo. Osim novinara u redakciji je morao biti i politički komesar. Kroz njegove su ruke morali proći svi tekstovi. No, postojala je u državi, po tom pitanju, mnogo veća sloboda nego što bi se danas dalo zaključiti. Jedino što je bilo problematično jest pokazivati sise i guzice na stranicama novina, to je uvijek bilo cenzurirano. Uostalom, Džuboks je s tiražom od 100 tisuća primjeraka donosio ogroman novac nakladničkoj kući „Dječje novine“ iz Gornjeg Milanovca, pa nam se nekad možda i progledalo kroz prste. Iz današnje perspektive, novinari i urednici Džuboksa imali su basnoslovne honorare. Ja sam tad zaista bio bogataš, sad sam prosjak.

Gdje ste otišli nakon Džuboksa?

Još sam neko vrijeme, početkom osamdesetih, pisao tekstove za razne novine, Vrdoljak i Glavan često su znali naručiti nekakav tekst… No, ubrzo sam se prestao baviti rock novinarstvom, ali muziku sam i dalje aktivno proučavao. Sva poznanstva koja sam tada stekao, s vremenom su prešla u prava prijateljstva i time sam zbilja blagoslovljen. Dan danas ja svaka dva, tri tjedna dobijem paket s dvjesto do tristo koncerata na CD-ovima od Leonarda Cohena, Vana Morrisona i svih ostalih, koje mi oni osobno šalju. Tijekom vremena prestao sam slušati studijsku glazbu, isključivo slušam snimke koncerata.

Kako to?

Jer smatram da na koncertu glazbenik treba pokazati svoju dušu. Činjenica je da jedna grupa na turneji koja recimo ima sto koncerata, može odraditi samo pet ili šest vrhunskih svirki. Puno je tu faktora; jedan se napio, drugog boli glava, nekome majka umire, nekog boli zub, svi uvijek gledaju kako će neku uhvatiti za guzicu… Ne može se nešto sveto i lijepo dogoditi na pozornici baš svake večeri, po samoj prirodi stvari. Pratio sam sve koncerte koje sam stigao, Zeppeline, Stonese, Floyde… i onda shvatim, primjerice, da je svaki koncert Pink Floyda na turneji iz ’77. – od Hamburga, Pariza do Milana – posve identičan, i izvedbeno i vremenski. Dok su kod grupa westcoast rock scene koje sam oduvijek najviše volio, Grateful Dead, Jefferson Airplane ili Neil Young and Crazy Horse, koncerti uvijek drugačiji, nepredvidljivi i nikad nisu trajali jednako dugo. Izvedba jedne pjesme može trajati tri minute ili pola sata. Uvijek sam bio bliži takvom načinu stvaranja rocka.

Želite reći da su Floydi sedamdesetih odrađivali koncerte?

Nego što! Dalje>>

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh
X