Par dobrih pjesama ne čini album.
„Biskra. Bend iz Zagreba.“ – uglavnom su sve informacije o grupi nazvanoj po glavnom gradu koji se nalazi u oazi istoimene saharske oblasti u Alžiru. Iako je album u cijelosti objavljen na Bandcampu, poslali su mi ga poštom na ‘sprženom’ CD-u, a u kuverti je bilo i nekoliko Ki-ki bombona, što mi je bila sipatična gesta, nešto poput bezazlene šale s potkupljivanjem recenzenta. Nekih popratnih informacija također nije bilo. Nisam mogao naći ni jesu li ikad održali koncert, a da je to bilo zabilježeno na internetu. Nigdje ni retka tko svira, ni tko je napisao pjesme. Potpuna anonimnost. Samo devet pjesama objavljenih sredinom ožujka ove godine objedinjenih pod album „Ne mogu sada, imamo goste“.
Obzirom na ženski i muški vokal, Biskra bi mogao biti i dvočlani sastav. Pjesma „Bilo nekad“, koja otvara album, bila je dobra udica za autora ovih redaka obzirom na stihove: „Samoupravljanje je bilo nekad, kaže neka tamo teta pašteta. Silk milk sladoled je kao i svi mi, Silk milk sladoled je crven u sredini .Bubka skače više od šestog metra, A ti si toliko lijen da nećeš iz centra…“ koji su solidan primjer kolažiranog načina rada kojeg je u književnosti proslavio jedan William Burroughs, a u glazbi ga je primjenjivao David Bowie.
„Bilo nekad“ svojim letargičnim, laidback, vokalima ocrtava životnu obamrlost i besperspektivnost, a sve je začinjeno i ‘pop-up’ presijecanjem nasumično odabranim snimkama iz domaćeg TV i radijskog etera. Ako nešto sasvim solidno ocrtava marginalni život u ovoj našoj marginalnoj zemlji, onda je pjesma „Bilo nekad“. Već nazivi narednih pjesma „Deset svjetlosnih godina plus praznici“ i „Novi doživljaji u kafićima“ upućivali su na novu dozu opuštene originalnosti, no lirski dio je počeo patiti zbog izvedbenog segmenta, jer jedno je biti opušten u izvedbi, a drugo kad se ispada iz ritma i tonaliteta – ne prečesto, ali dovoljno da poremeti fokus. Možda i za progledati kroz prste, ali s pjesmom„Tvoj Serengeti“, u kojoj je Biskra više-manje ušla u ‘klasičnu konstrukciju’ aranžmana sva tanušnost izvedbe isplivala na vidjelo.
Uglavnom instrumentalna „Ako ti nećeš, ja hoću“ popravlja stvar, a isto se može reći i za narednu „Potrero del sol“. No „Potrero del sol“ sa sljedećom „Zalasci sunca & saksofon“, te posljednjom „Lisac i ja“ čini svojevrsni ‘ljetni triptih’ i tu se već kristalizira misao da Biskra pokušava učiniti nešto na tragu Valentina Boškovića, koji je također krenuo iz potpune anonimnosti, ali nažalost Biskra nije taj kalibar.
Poseban problem je što se lo-fi produkcijski pristup ukazuje kao krajnji domet, a ne stvar izbora, koje i opskurni sastavi općenito znaju preokrenuti u svoju korist. U konačnici, Biskra je sijevnula s nekoliko dobrih ideja, ali je pala na realizaciji istih. Za to naravno ima lijeka, a to je: puno više rada i fokusa na razradi i izvedbi u budućnosti.
Ocjena: 5/10
(Samizdat, 2019.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
