‘Bitches Brew’ Milesa Davisa slavi pedeseti rođendan – kako uživati u nespoznatljivosti

Na današnji dan prije pola stoljeća objavljen je ‘Bitches Brew’, jedna od najodvažnijih ploča na području jazza i glazbe općenito.

Miles Davis “Bitches Brew”

Poznati trop koji se često povlači kada je u pitanju glazba Milesa Davisa jest onaj koji kaže kako je ovaj ekscentrični trubački virtuoz, skladatelj i bandleader u nekoliko navrata tijekom svoje karijere izmijenio lice glazbe. Tu tvrdnju ne treba dovoditi u pitanje uzmemo li u obzir činjenicu da je postavio temelje cool jazza i praktički nanovo osmislio modalni jazz, no svakako je najrevolucionarniji pothvat koji je izveo bio onaj na području jazz fusiona koji je šokirao mnoge džezerske puriste, ali isto tako je sagradio most između jazza i rock glazbe koji je na kraju odveo u jedan sasvim novi sonični univerzum koji dotad nije postojao.

Ta je priča započela još 1969. kada objavljuje album “In a Silent Way”, kako mu samo ime kaže tihu i meditativnu ploču koja je tek odškrinula vrata koja će svom silom odvaliti godinu dana kasnije na “Bitches Brew”, uratku koji je šokirao i prije objave već samim svojim naslovom da na internetu svako toliko ponovno ispliva urnebesan telegram koji je producent albuma Teo Macero poslao glavešinama Columbia Recorda, a u slobodnom prijevodu kaže: “Miles želi ovaj album nazvati “Bitches Brew”. Što da radim?”

Album je snimljen u samo tri dana krajem ljeta 1969. u New Yorku, a na njemu svira džezerski “dream team” legendarnih glazbenika i onih koji će takvima tek postati, a zasluge za to uvelike mogu pripisati upravo sviranju na ovim legendarnim sessionima. Već sam postav jasno pokazuje da nije riječ o standardnom jazz bendu, sa dva seta bubnjeva (Jack DeJohnette i Larry White) uz udaraljkaše (Jim Riley i Charles Alias), čak tri klavijaturista (nevjerojatni Chick Corea, Joe Zawinul i Larry Young), i bas (Harvey Brooks) i kontrabas (Dave Holland) te veliki John McLauglin na gitari po kojemu čak i jedna pjesma s albuma nosi ime. Od puhača tu su Bennie Maupin na bas klarinetu, Wayne Shorter na sopran saksofonu i naravno, crni mag Miles kao vođa sastava i trubač.

Koliko god ova postava zvučala (na papiru kao i u studiju) impozantno, lavovski dio posla ovdje je obavio i već spomenuti producent Macero koji je njihovo trodevno muziciranje, kao i prethodnicu “In a Silent Way”, izrezao sa fizičkih traka, prelijepio i montirao poput Frankensteinovoga čudovišta u cjelinu u kojoj ga danas poznajemo. To i dalje ne znači da ova glazba ima nekakvu konkretnu strukturu, naprotiv, ona je čisti izraz slobode i umijeća glazbenika nastao tek na vrlo grubim skicama od ponekog niza od tri note koje bi Davis stavio pred bend. Upravo to je ono što je zbunjivalo, ljutilo i stvaralo otpor među određenim slušateljima koji nisu znali gdje za što bi ovu ploču uhvatili i kako je približili tadašnjim obrascima koji su im bili poznati i posljedično prihvatljivi.

Upravo zato “Bitches Brew” predstavlja trijumf Davisove odvažnosti da stvara glazbu koja će na prvu u slušatelju stvoriti osjećaj nelagode kakav uvijek prati naše susrete s nečim nepoznatim i stranim. No, ono što iziskuje najviše napora često postane upravo ono što nas naknadno višestruko nagrađuje. Daleko od toga da je Miles jedini za kojega vrijedi navedeno, svakako bismo isto rekli i za “Trout Mask Replica” suludoga Captaina Beefhearta, ploču koja je lani proslavila svoju pedesetu obljetnicu kao i za brojna druga izdanja koja svojom začudnošću i teško probojnim slojevima nepoznatog slušateljima uvijek izazivaju da im se iznova posvećuju i pokušaju ih napokon spoznati i razumjeti, pa na koncu čak iako im to često puta i ne uspije, oni ipak nauče uživati u njihovoj nespoznatljivosti. Ako današnjim ušima Davisov soundscape ne zvuči toliko izazovno kao  onima otprije pola stoljeća, to samo govori u prilog ostavštini ovog albuma koji je svoje elemente prenio u zvuk ploča koje se snimaju i pedeset godina kasnije, u svijetu kao i kod nas (poslušaj Chui).

Ovdje valja napomenuti kako magazin Consequence of Sound na svojim stranicama ugošćuje izvrstan podscast The Opus koji uređuje i vodi Andy Bothwell, a svakog mjeseca obrađuje pozadinu nastanka po jednog od slavnih albuma iz povijesti rocka. Dosad su tako emitirane priče o “Blood on the Tracks” Boba Dylana, “Electric Ladyland” Jimija Hendrixa, “Grace” Jeffa Buckleyja, “Red Headed Stranger” Willieja Nelsona, “Blizzard of Ozz” Ozzieja Osbournea, “London Calling” The Clash, te “Bridge Over Troubled Water” Simon & Garfunklea. Aktualna sezona obrađuje upravo “Bitches Brew”, a Bothwell u njoj ugošćuje glazbenike i pisce kao što su basist Ben Williams (Kamasi Washington, Pat Metheny), Paul Tingen, autor knjige “Electric Explorations of Miles Davis 1967-1991”, muzičar Daedelus, te George Grella koji je napisao knjigu o “Bitches Brew” iz odlične serije 33 1/3. U tri četrdesetominutne epizode od kojih su dvije već objavljene upoznat ćete se s ovim albumom mnogo bolje nego u bilo kakvom internetskom članku. Ako volite ovaj album ili tek čekate priliku da ga zavolite, poslušajte ovaj podcast, ali svakako, poslušajte i samu ploču. Više puta.

Zadnje od Osvrt

Idi na Vrh
X