U posljednjih desetak godina pozamašna produkcija hrvatskih open air festivala prerasla je kapacitete domaće glazbene scene s uključivanjem više inozemnih promotora i masovnim dolascima inozemne publike.
Proširenje ponude i potražnje izložilo je domaće festivalske promotore pojačanoj konkurenciji u kojoj su afirmirani različiti modeli rada na terenu, ovdje prepoznati kao partnerski, nezavisni i lokalni. Partnerski model donijeli su festivali elektroničke glazbe u paketu s internacionalnim programom i auditorijem (Outlook, Ultra), nezavisni model razvijao se kroz žanrovski raznorodne festivale s pretežno uvezenim programima i mješovitom publikom (INmusic, Fresh Island), dok se lokalni model oslanjao na domaću proizvodnju i potrošnju (Ferragosto).
Zbog prevelikih razlika u programskim konceptima, raspoloživim budžetima, cijenama ulaznica i ukupnom prometu pojedinih festivala njihovi se dometi ne mogu mjeriti istim aršinom, ali se u gotovo svakom naprasnom gašenju pogona, na primjerima Unknowna, Terranea ili 7 jezera, može detektirati podjednako nepromišljeno odstupanje od razrađenih modela.
Ambiciozno zamišljen britanski Unknown Festival nije se uspio dugo zadržati u Rovinju bez pouzdanog hrvatskog partnera. Nezavisni šibenski Terraneo imao je izdašan budžet i respektabilan program samo je bio premalo usklađen s afinitetima domaće publike, dok potencijalno brojniju inozemnu nije uspio privući u totalno devastiranu vojarnu koja je izgledala kao najmanje atraktivna festivalska lokacija na Jadranu. Pločanski rock festival 7 jezera bio je postavljen u prelijepom prirodnom ambijentu Baćinskih jezera, gdje je s nevelikim budžetom uspijevao prirediti zanimljiv domaći i regionalni program. Međutim, brzo je iscrpio entuzijazam domicilne publike, a želje i planovi za uvećavanje auditorija zapeli su na prevelikoj udaljenosti od glazbenih središta.
Lokalni model kod nas je prvi put uspješno testiran prije skoro pola stoljeća na BOOM festivalu. Dok su zapadnoeuropski hipiji masovno hrlili na kino projekcije dokumentarca “Woodstock”, prepričavali doživljaje s polumilijunskog okupljanja na britanskom otoku Wight ili s manje razvikanog prvog Glastonburya, promućurni mladi menadžer zagrebačke grupe Time, 24-godišnji Vladimir Mihaljek-Miha pripremao je premijernu festivalsku smotru jugoslavenske rock scene u ljubljanskoj dvorani Tivoli. Administrativna ograničenja koja su u to doba obeshrabrivala svaku privatnu inicijativu zaobišao je sklapanjem partnerstva s državnom firmom Slovenija Koncert.
Nedostatak adekvatnog ozvučenja riješio je spajanjem tri manja razglasa u jedan. Na BOOM ‘72 doveo je 15 bendova i kantautora čiji su nastupi zabilježeni na antologijskom dvostrukom festivalskom albumu. Za njima je krenula publika iz cijele zemlje koja se mahom snašla za prenoćište u parku kod Tivolija, pa je dvodnevni indoor event dobio nesvakidašnji outdoor dodatak. BOOM ’73 bio je još uspješniji, a treće izdanje kultnog festivala nezgodno se poklopilo s Titovim posjetom Ljubljani i isprovociralo milicijsku raciju u dvorani. Miha je tada skoro završio u zatvoru, BOOM je preventivno izmjestio u Zagreb, a zadnji je odradio 1978. u Novom Sadu.
U međuvremenu je potkraj ljeta 1977. dogovorio besplatan koncert Bijelog dugmeta kod Hajdučke česme u beogradskom parku Košutnjak, koji je po masovnom odazivu bio najbliži fantazijama o “domaćem Woodstocku”, makar se iz Mihinih prigovora organizacijskom šlamperaju može izvući zaključak kako tu nitko nije imao kapaciteta za izlazak na otvoreni prostor.
Najveće koncertne masovke iz ’80-ih preusmjerene su na stadione, od Mirodroma na Poljudu do Bowieja na Maksimiru. Ratno nevrijeme izazvalo je dugoročniji zastoj koji je potrajao sve do kraja ’90-ih. Dok su se po Europi dizali veliki festivali elektroničke glazbe i alter rocka, Hrvatska je dobila tek mali pankerski open air Dirty Old Festival utemeljen 2000. u Požegi.
Prvi strani investitori pojavili su se 2002. s grandioznim planovima za trans granični Echo Festival na riječkom Grobniku i na beogradskom Ratnom ostrvu. Došli su nepripremljeni, bez jasne predodžbe o lokalnim (ne)prilikama, pa je Echo 2003. nastradao u okršaju s beogradskom mafijom i nije ni stigao do Grobnika. U Zadru su tog ljeta viđeni Jim Brown i Nick Colgan, bubnjar i menadžer grupe UB40. Došli su posjetiti prijatelja i momentalno prepoznali neiskorišteni potencijal. Colganov festival The Garden pokrenut 2006. u Petrčanima ucrtao je hrvatsku obalu Jadrana na festivalsku kartu Europe.
Saznajte više:
Blistava prošlost i neizvjesna budućnost hrvatskih ljetnih glazbenih festivala (1. dio)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
