Prošlo je sedam godina od našeg zadnjeg razgovora s Blixom Bargeldom, velikim meštrom vriska i buke i predvodnikom avangardnih eksperimentalista Einstürzende Neubauten, u foajeu hotela Internacional. U međuvremenu dogodila su se dva albuma njegovog benda i najavljeni koncert u Tvornici kulture za rujan, sasvim dovoljno razloga da ponovno popričamo o stanju u svijetu, novoj glazbi, Euroviziji, Davidu Bowieju i ‘Cool Hand Lukeu’.
Kad razgovarate s Blixom Bargeldom, morate biti spremni da može biti nezainteresiran i djelovati osorno dok se ne uvjeri da ste zanimljiv sugovornik, ali budući da nam ovo nije prvi rodeo, upuštamo se odmah u teme za koje znamo da mu nisu drage. Primjerice, ne voli pričati o Nicku Caveu i vremenu koje je proveo u u Bad Seedsima, ali upravo je Cave u svojoj knjizi “Faith, Hope and Carnage” govoreći o razlazu sa svojim bivšim gitaristom opisao scenu kad su snimali pjesmu Skipa Jamesa “I Feel So Good” za dokumentarnu seriju o blues glazbi Martina Scorsesea što je Blixu toliko frustriralo da je rekao: “I did not get into rock and roll to play rock and roll”. Sam Blixa tvrdi da se te izjave ne sjeća. Čak je prilično uvjeren da to nije rekao. “Za mene su rock and roll Chuck Berry i Bo Diddley i takvi igrači. It’s only rock and roll, but I like it.”
Ali svakako ustrajno nalazi nove načine da ne svira rock and roll. Najnoviji album njegovog benda Einstürzende Neubauten “Rampen (apm: alien pop music)” sastoji se od pjesama koje su nastale iz improvizacija uživo nastalih na njihovim nastupima uživo. “Kad je bend započeo, isključivo smo improvizirali,” kaže Blixa. “No tada nije bilo mogućnosti da se te improvizacije ponove. Kroz godine smo stvorili katalog pjesama, ali smo uvijek ostavljali prostor za improvizaciju. U jeziku Neubautena te improvizacije na pozornici pred publikom nazivamo ‘Rampen’.”
“Kad smo donijeli pragmatičnu odluku da napravimo cijeli album takvih ‘Rampen’ bilo je to jer smo znali da nećemo imati mnogo vremena za snimanje. U Berlinu imamo dva skladišta puna instrumenata koje smo skupili tijekom vremena od kojih mnogi služe samo za neku pojedinu pjesmu. Ali kad smo išli na turneju s albumom “Alles in Allem”, već smo imali potrebne instrumente za svaku pjesmu na pozornici, pa je to značilo i da će sve ‘Rampen’ biti odsvirane na upravo tim instrumentima. To je također značilo da taj isti set glazbala možemo odnijeti u studio i sve te ‘Rampen’ ponovno odsvirati.”
“To je ubrzalo proces, nismo trebali tražiti ili izgraditi zvuk, niti iznalaziti strategije kojima bismo trebali izvući zvuk iz određenog materijala. To nam inače oduzima mnogo vremena u radnom procesu. Ovako smo uspjeli snimiti tih petnaest komada u periodu od tri mjeseca. Nakon toga trebao sam u drugom studiju samo dosnimiti ostatak, dodati tekstove i za pola godine imali smo gotov album.” Kaže da nisu planirali dvostruki album, mislili su zadržati samo najbolje od ideja, ali na kraju se pokazalo da su sve ideje zapravo dovoljno dobre.
Nije to prvi put da su njihove pjesme nastajale na taj način. Jedina je novost da su ovaj put od takvih improvizacija snimili kompletan album. Čini mu se da je prvi put da smo nešto takvo napravili bilo s ‘Letztes Biest (Am Himmel)’ s albuma “Halber Mench” iz 1985. godine. Tu praksu nastavljaju i danas, pa ćemo nešto slično vjerojatno čuti i na zagrebačkom koncertu. “Sad kad smo nanovo snimili improvizacije za album, one više nisu ‘Rampen’ kao takve, već su postale pjesme. Ali na osnovu tih improvizacija ponovno će se improvizirati pa će te pjesme koje su prethodno bile ‘Rampen’ sada ponovno to postati.”
Album nosi podnaslov “Alien Pop Music” jer Blixa nije bio zadovoljan idejom da naslov bude jednostavno “Rampen”. “Nekad je postojao termin zvan mainstream. To danas više ne postoji. Postoje različiti potoci (streamovi), ali svi izviru iz istog izvora i idu prema istome ušću populizma. Htio sam stvoriti jedan potok koji nije povezan s time. Neki koji je iz drugog izvora i ide u drugačijem smjeru. Za sve vanzemaljce s drugih planeta koji žive na ovom planetu.” Možda je u usporedbi s ranim albumima benda ovo nešto što bi se doista čak i moglo prozvati popom, ali Blixa kaže: “Pop glazba ima tendenciju biti dopadljiva i primamljiva većini, ovo što mi stvaramo je glazba za manjinu.”
U jednoj pjesmi s novog albuma Blixa pjeva da se osjeća “vrlo Pestalozzi”. Johann Heinrich Pestalozzi je švicarski pedagog s prijelaza s osamnaestog na devetnaesto stoljeće, kako se danas netko osjeća poput njega? “Jednom sam vidio fotografiju A.S. Neila (još jednog edukatora kojeg spominje u pjesmi, op.a.) kako sjedi u fotelji. Svud oko njega je kaos, a on djeluje kako se to njega ne tiče. Ta slika mi je ostala u glavi i to je bio cijeli fragment oko kojeg je nastala pjesma. A ostatak pjesme je zapravo popis mojih narudžbi s Amazona u zadnjih 25 godina. Upiši bilo koju od tih stvari, naći ćeš ih na Amazonu. A naručio sam dosta neobičnih stvari s Amazona u dvadeset i pet godina. Posljednja na popisu je ‘podrum pun buke’, a to je ‘A Cellarful of Noise’, autobiografija Briana Epsteina.” A onda dodaje: “Netko se našalio da se trebala zvati ‘A Cellarful of Boys’.”
Osim što se osjeća kao Pestolazzi, kažem mu da imam osjećaj da se osjećao i kao filozof Ludwig Wittgenstein. Velikim dijelom preokupacija albuma je problem jezika, “The Pit of Language” kako ga on naziva. Svijet u kojem je sve rečeno i napisano, u kojemu je sve teže postići neki uspješan način komunikacije. Wittgenstein naime kaže da su sva filozofska pitanja zapravo pitanja jezika. “Jezik se često pojavljuje u mojem pisanju,” kaže Blixa. “Osjećam potrebu da u svoje tekstove stavim utopiju. Na novom albumu ta utopija nije samo mjesto, već je i tijelo. Budući da smatram kako je tijelo izvor jezika, onda smatram da tijelo stvara metafore. Utopijsko tijelo iziskuje utopijski jezik. Jedna od glavnih tema albuma jest potreba da se jezik zaboravi. Naravno da u tome ima i Wittgensteinea. On mi je jedan od prijatelja.”
“Priča o utopijskome tijelu započela je na prošlome albumu, ili možda čak i ranije, ona je zapravo napad na biološki determinizam. Na ‘Alles im Allem’ to u ‘Seven Screws’ nazivam nebinarnošću, a na novom albumu u ‘Trillobiten’ govorim o isključivanju iz evolucije kad me odbacuje moje oruđe za izražavanje i nastavljam pjevati na jeziku koji djeluje kao njemački, ali zapravo uopće ne koristim postojeće riječi.” Kaže da je cijela ta ideja krenula kad je jednom na Expu u Vancouveru od organizatorice na dar dobio fosil trilobita, “bića iz vremena kad spolovi još nisu postojali” i upravo je ta ideja uvelike djelovala na novi album, više negoli na bilo koji prije, iako je već dvadesetak godina prisutna u njegovome radu. Naći jezik koji nadilazi jezik i subjekta koji nadilazi ne samo spol nego i jastvo.
Ako niste sigurni da pratite ovaj tijek misli, to je možda zato što smo upali u zamke jezika, ali i inače, kad se u bilo kojem razgovoru spomene Wittgenstein, to je obično znak da se otišlo predaleko. Vraćamo se zato našem svakodnevnom novinarstvu i okrećemo razgovor prema prizemnim temama kao što su aktualni projekti. Prvo što spomene jest to da je upravo snimio četiri Bowiejeve pjesme u minimalističkim verzijama koje će dovršiti kroz naredne dane: “Lazarus”, “Where Are We Now”, “Helden (Heroes)” i “Subterraneans”, zadnju skladbu s albuma “Low” koji je producirao Brian Eno. Njega ćemo se pak dotaknuti o razgovoru o prošlom albumu Neubautena “Alles in Allem” koji je nastao kroz sličan proces poput onoga koji je Eno napravio s kartama Oblique Strategies. Neubauten koriste srodan princip sa sustavom karata koji nazivaju DAVE, ali njihove karte su prilagođene isključivo njihovom bendu i nitko ih drugi ne može koristiti. “Where is Andrew?” piše na jednoj karti. Andrew je naravno N.U. Unruh, a ako znate tko je on, onda isto tako znate da na to pitanje ne postoji odgovor.
Od sljedećeg tjedna nastavlja raditi i s Tehom Teardom s kojim dovršava novi album za koji je od deset pjesama polovica već dovršena, dok za ostale pak mora još malo pjevati i napisati nešto stihova. Radi i u danskoj kazališnoj produkciji u jednoj predstavi bez riječi, nečemu što naziva “glazbenim teatrom” koji će imati europsku turneju iduće godine, a još uvijek ima i švicarski bend KIKU za koji kaže da ga plaća samo za to da u njemu pjeva. Za njih je upravo napisao četiri nove pjesme i kaže da želi ići na natjecanje za Euroviziju kako bi bio predstavnik Švicarske. “Jedva čekam da kažu da nam je Njemačka dala nula bodova,” kaže Blixa, ali ja ga tješim da ćemo svi mi ostali glasati za njega jer ćemo napokon imati za koga.
Kad smo zadnji put pričali, razgovor nas je odveo u mračne predjele; pričali smo o gradnji novih zidova koje je planirao tada novoizabrani američki predsjednik Donald Trump, a Blixa je rekao da ćemo uskoro svi morati postati aktivni članovi pokreta otpora. Sedam godina je prošlo, koliko se promijenilo? Ima li razloga za optimizam ili je gore nego onda? Blixa ne razmišlja ni trenutka već ispaljuje: “Sigurno se ne osjećam bolje. Prije pandemije mislio sam da je Brexit najgora stvar na svijetu. Nakon toga došao je koronavirus, pa rat u Ukrajini, a zatim i Bliski istok, porast desnice u Europi i svijetu, vrlo je izgledno da će Trump ponovno biti predsjednik… Pa kako da budem sretniji?” Zatim dodaje: “Ima pjesma na novom albumu koja se zove “Everything Will Be Fine”. To je vrlo cinična pjesma. Ništa neće biti u redu.” On te stvari osjeća i vrlo osobno, žena mu je Kineskinja, djeca su mu napola Kinezi, pita se kamo će moći pobjeći dalje od nadirućeg rasizma i netrpeljivosti.
Kako ne bismo završili ponovno u tmurnom tonu, ostatak razgovora proveli smo pričajući o improvizacijskoj naravi tekstova s novoga albuma, poput “Before I Go” koju je napisao kad se zadnji put selio u novu kuću i općenito o onome što sam opisao citirajući slavni film Stuarta Rosenberga “Cool Hand Luke” kao failure to communicate. Blixa kaže da mu to nije palo na pamet kad je radio na albumu, ali je velik fan tog filma. Mislim da ne treba pretipkavati naše rasprave o tome koliko je Paul Newman kao naslovni junak jaja pojeo u filmu (50) ili prisjećanja teksta pjesme “Plastic Jesus” koju pjeva ožalošćen, i ovako smo već natipkali dovoljno do sljedećeg razgovora. Koji sigurno nećemo čekati sedam godina.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
