U životu recenzenta postoje albumi koji nikako da dođu na red. Ne zato jer ‘ne žele’ u uć’ u CD player, već jer ne žele izać’…
Takav je slučaj s „Four“ Bloc Partyja – svaka moja vožnja u autu ide u njega iz razloga jer je višeslojan, zanimljiv, stilski prokleto šarolik s vrlinom da stalno iznenađuje, posebice redoslijed pjesmi. Čovjek se kraj njega u određenim trenucima kao slušatelj osjeća prilično inferiornim, kao pučkoškolac koji nikako da nauči recitaciju napamet.
Priča oko Bloc Partyja je također višeslojna, jer je grupa proživjela ono staro glazbeno prokletstvo britanskih bendova – prvo ju je kritika i prije izdavanja samog debija nahvalila do nebesa i dodijelila joj ulogu perjanice novog britanskog zvuka, a potom ih je zaboravila uslijed pojavljivanja nekih drugih ‘perjanica’, a vjerojatno i iz razloga što se Bloc Party kao izdanci indie scene prošlog desetljeća ne libe zagaziti i u tvrđi zvuk, da ne kažemo, heavy metal. A to je za indie priču, koliko god se ona činila nezavisnom i slobodoumnom u svojoj srži skoro pa tabu tema. Okrznuti punk je dobrodošlo, ali metal… Malo ih je koji se to usude, a da pri tome ne rizikuju otvorenu paljbu po svom statusu. No Bloc Party je na teren metala ušao sofisticirano, na način kako je to učinio tijekom 80-ih godina prošlog stoljeća njujorški Living Colour, a držim do toga kako je Living Colour dobra smjernica iz prošlosti za pravilo razumijevanje onoga što radi Bloc Party (a može i obratno za one mlađe).
Nije to samo stoga što i jedan i drugi bend imaju crne frontmene, već stoga što postoji pronicljiva maštovitost u kreiranju aranžmana, kao i opravdani ego trip da to što izvodi bend i u tehničkom smislu nije mačji kašalj za oponašanje. Stoga se „Four“ može svrstati u izuzetne gitarističke inde albume.
Otvaranje istog nije pitko i bend nije išao na ruku slušateljima. Iznimno sinkopirana „So He Begins To Lie“ se u svojoj rastrzanoj kompleksnosti ipak kotrlja, gotovo stonerski, ponajviše zahvaljujući vokalu Kelea Okerekea, da bi gitarsko zakucavanje uslijedilo s „3×3“ koja se psihotično poigrava sa poznatom frazom „No means no“, da bi završna katarza centrifugirala kad Kele u mazihostičkom guštu procvili: „Yes“ kao preokret samog stava i gotovo orgazmičko predavanje novom osjećaju. Nakon uvodnog tumbanja kao da tek od tog trenutka započinje album.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=TkeUFRK4i7w[/youtube]
Treća „Octopus“ iznimno je zahtjevna pjesma, posebice što se tiče brzine trzanja žica na gitari, dok je istovremeno jedan od najupečatljivijih indie plesnih singlova. U njoj nema ni govora o teškim rifovima, već je to čudan derivat nekog post britpop zvuka. Balada „Real Talk“ koja se nadovezuje na nju, kao da je nastala iz mindseta Living Coloura. Istovremeno lagana i fluidna, a opet emotivno i izvođački upečatljiva – još jedan ‘bingo’ singl.
„Kettling“ opet podsjeća da su Bloc Party majstori za dizanje distorziranog zida buke, da bi potom „Day Four“ zaplivala u vode The Policea, točnije u modernizirani derivat koji podsjeća na pjesmu „Every Breath You Take“. Blues intro „Coliseuma“ je lažna smjernica u heavy eksploziji koja ubrzo uslijedi, ali je i to žanrovsko spajanje uspješno provedeno, no slijedi još jedan odlazak u pop nakon toga i to s „V.A.L.I.S.“ – brzopoteznim stimulansom za danceflor gibanje kukova, koja ima više američkog, nego britanskog prizvuka.“Team A“ i „Truth“ nastavljaju u tom smjeru ponavljajući formulu ‘suhog zvuka’ gitarističkog trzanja s „Octopusa“. „Healing“ je ezoterična AOR balada koja kao da je dospjela s američke liste singlova iz 80-ih iz vremena kad se vladale pjesme Foreignera, Journeya i Fleetwood Maca. Možda je album mogao završiti i s njom, ali bi to iskakalo iz pomaknute percepcije njegovog početka, pa je taj (ne)logični krug zatvoren s visokooktanskim gitarskim ‘metal bumperom’ „We Are Not Good People“, pa ako se album automatski vrati na početak, „So He Begins to Lie“ dobiva novu dimenziju.
Album „Four“ opravdava teze koje su o Bloc Partyju iznesene na početku karijere, taj bend uistinu piše jedno novo poglavlje, a opet nekako je, kao i svojevremeno Living Colour, usamljen u tome.
Ocjena: 9/10
(Frenchkiss Records/Universal Music, 2012.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
