Još jedan album Dylanovih obrada Sinatrinog kataloga. U trideset pjesama. Na tri diska. Zašto?
Na svom slavnom country izletu “Nashville Skyline” iz 1969., Bob Dylan pjesmu “To Be Alone With You” započinje pitanjem upućenom producentu i snimatelju Bobu Johnstonu; “Is it rolling, Bob?”. Nakon trećeg u nizu albuma obrada pjesama iz velike američke pjesmarice, te one Franka Sinatre, vrijeme je da Dylanu vratimo to famozno pitanje, s malom izmjenom. Naše pitanje glasi: “Is it trolling, Bob?”
A što bi drugo bilo nego trolanje? Dylan je velemajstor te forme, to je poznato. Upravo je dokrajčio jednu kampanju trolanja koja će vrlo vjerojatno ući u anale. Naime, do ruba živaca doveo je članove Švedske akademije, prvo uopće ne reagirajući na Nobelovu nagradu za književnost koju su mu dodijelili, a zatim do zadnjeg časa ne najavljujući i preuzimanje iste. Dylan će nagradu primiti na skorašnjem nastupu, ali predavanje koje zauzvrat mora održati je zasad upitno. Ne treba Bobu njihova lova, možda je na kraju ni ne uzme.
Kao i Akademiju, Dylan i zdušno trola svoju publiku. Vremena se opet mijenjaju na gore, politička turbulencija i nasrtaji ludila stižu sa svih strana. Nekad davno, prije više od pola stoljeća, Dylan je bio “prorok generacije”, aktivist i borac za čovječanstvo. Njegove pjesme poput “Masters of War”, “With God on Our Side” i “Chies of Freedom”, da nasumce navedemo tek nekoliko, bile su himne koje su bijesnile protiv nepravde i ludila svog vremena. Ako je ikad bilo potrebe da se Dylan vrati ozbiljnom promišljanju društvenih zbivanja, vrijeme je upravo sada.
Naravno, blesavo bi bilo očekivati nove pjesme poput “The Times They Are A-Changin'” ili “A Hard Rain’s A-Gonna Fall”, ali Bob je na svom posljednjem autorskom albumu “Tempest”, pokazao da može obilno zagristi u političku kost i meso, pljujući posvuda otrov u pjesmi “Pay In Blood”. Ali umjesto takvog, možda očekivanog materijala, Dylan još jednom radi neočekivano. A to je da radi još jednom isto. Što mu nije svojstveno.
Kada je prije dvije godine izašao prvi album obrada Sinatre, “Shadows in the Night”, reakcija je bila izrazito pozitivna. Stari lisac još jednom je iznenadio, uspjevši sjajnim fraziranjem i osebujnim glasom obojiti Frankove pjesme aranžirane za kvintet radije nego za orkestar, posebnim ugođajem. Materijala snimljenog za taj album bilo je dovoljno i za još jednu ploču koja je objavljena lani pod nazivom “Fallen Angels”. Bilo je to još istoga u prihvatljivoj mjeri. Treća ploča takvog materijala u istim aranžmanima bila bi bespotrebna sama po sebi, a kamoli u obliku u kojem nam je servirana, u čak trideset pjesama na čak tri diska.
Da se razumijemo, pjesme na “Triplicate” nisu ni u kojem smislu slabije nego one na dvije prethodne ploče. Jednostavno ne donose apsolutno ništa novoga, a usto u trajanju od sat i pol, taj materijal nedvojbeno postaje zamoran i nepratljiv. Svaki od diskova nosi vlastiti naziv: prvi je “‘Til The Sun Goes Down”, srednji “Devil Dolls”, a posljednji “Comin’ Home Late”. Pjesme na njima sežu od opskurnih do svima znanih standarda poput “Stardust” i “As Time Goes By”. Ako ste čuli jednu od pjesama koje je Dylan objavio u zadnje vrijeme, čuli ste ih sve. Lijepe su, ali kada ih je previše, postaju dosadne. Dylan je neupitno najveći kantautor koji je ikad živio, ali ovaj štos mu se izlizao, htjeli mi to priznati ili ne.
Kada je izašao “Shadows in the Night”, ocijenili smo ga visokom devetkom. U odnosu na nj, za “Fallen Angels” smo spustili ocjenu za bod zbog ponavljanja. “Triplicateu” ćemo također skinuti ocjenu zbog ponavljanja za bod. Za svaki od diskova. Ha, ha, jesi nas nasamario, Bobe! Dobra šala. Ali sad je dosta.
Ocjena: 5/10
(Columbia, 2017.)