Jedna od najvećih zvijezda šestog SuperUho festivala koji u petak počinje u Primoštenu svakako je veliki Bob Mould, frontmen bendova Hüsker Dü i Sugar, koji ovim nastupom promovira svoj ovogodišnji samostalni album ‘Sunshine Rock’. Razgovarali smo tako s njim o njegovoj glazbenoj prošlosti i sadašnjosti, razlikama između Europe i Amerike, kao i ludim smjerovima u kojima se kreće naš svijet.
Mračna su se vremena spustila na naš svijet. Nacionalizam i populizam su u porastu posvuda. Mnogi izvođači odlučili su se protiv toga boriti svojom glazbom. Od svih ljudi, upravo Bob Mould izdaje najsunčaniji album 2019. godine! Je li to vaš recept, boriti se protiv tame Sunčevim sjajem?
Bob Mould: Dva albuma koja su prethodila ploči “Sunshine Rock” napisana su nakon osobnih gubitaka. Ovaj put svjesno sam odlučio pisati iz perspektive osobnog optimizma. Tamni oblaci ugnjetavanja trenutno su nad našim glavama. Svi moramo biti svjesni da se to događa, svi moramo učiniti sve što je u našoj moći da ovaj svijet napravimo mjestom kakvo želimo da bude, ali nisam osjećao potrebu da se obrecnem na trenutnu američku vlast. Mračni oblaci su očiti, a moji politički stavovi dosad su vjerojatno dovoljno poznati mojim dugogodišnjim obožavateljima.
Grant Hart i ja bili smo u kontaktu radeći na box setu i do kraja procesa bili smo u prilično dobrim odnosima.
“Sunshine Rock” je vjerojatno vaša ploča koja najviše zvuči kao vaš prošli sastav u posljednje vrijeme, a nedavno je izašao i box set “Savage Young Dü” sa snimkama koje ste snimili prije 40 godina. Je li moguće da vaš novi album još uvijek odzvanja duhom tih pjesama ili je riječ o glazbi koja je dio nekog prethodnog života?
Bob Mould: O box setu smo pregovarali godinama, što s bendom, što s raznim izdavačima. Kopanje po arhivi dugo je trajalo, a taj proces je vjerojatno odigrao ulogu u stvaranju zvuka i stila nove ploče.
Kad smo već Hüsker Dü, prošle su dvije godine otkako je umro Grant Hart. Zajedno ste stvarali divnu glazbu, a zatim ste se razišli. Jeste li se ikad pomirili? Kako se osjećate kad razmišljate o njemu danas?
Bob Mould: Grant i ja bili smo u kontaktu radeći na box setu i do kraja procesa bili smo u prilično dobrim odnosima. Grant je bio talentiran glazbenik i umjetnik i uvijek je teško kada netko ode prije svog vremena.
Prije nekoliko godina znali ste na koncertima izvoditi album “Copper Blue” u cijelosti. Kako gledate na svoj rad u bendu Sugar u usporedbi s Hüsker Dü i samostalnom karijerom?
Bob Mould: SUGAR je bio pravi bend u pravo vrijeme. Grunge, na koji je utjecala underground glazba ranih i srednjih osamdesetih, postao je vrlo popularan. SUGAR je svakako imao koristi od uspjeha bendova kao što su Nirvana, Pearl Jam i drugi. Svijet je tada bio u skladu s tim zvukom.
Život u Europi razlikuje se od onog u Americi u smislu društvene sigurnosti i osobne odgovornosti.
Što vas je nagnalo da preselite u Berlin prije nekoliko godina? Kako vam se čini život u Europi u usporedbi sa životom u Sjedinjenim Državama?
Bob Mould: Uvijek sam uživao u Berlinu, čak i u kratkim posjetima za vrijeme turneje. Velik je to grad pun povijesti i kulture. Život u Europi razlikuje se od onog u Americi u smislu društvene sigurnosti i osobne odgovornosti. Trebalo mi je tri godine da razvijam pravi osjećaj kulturoloških razlika i svaki dan učim još više o tome.
Čini se kako u posljednje vrijeme sve više raste interes za pop rock glazbu iz šezdesetih, pogotovo onu kalifornijsku. Vi ste pak iskopali Shocking Blue, nizozemski psihodelični rock bend, čiju ste pjesmu “Send Me a Postcard” iznenađujuće obradili. Kako je došlo do toga?
Bob Mould: To je pjesma koju je moj bend u proteklih pet godina puštao prije nastupa. Kad smo završili sa snimanjem osnovne pjesama “Sunshine Rock” ranije nego što smo očekivali, ostatak vremena iskoristili smo da snimimo još nekoliko pjesama, uglavnom obrada, a ova je zvučala super. Pa je i završila na albumu.
Volim slatko, pa se radujem probati i splitsku tortu!
Svirate SuperUho festival u Primoštenu, na hrvatskoj obali, u okruženju koje bi se ove godine moglo prekrstiti u “Camp Sunshine” prema vašoj pjesmi. Jeste li bili prije u Hrvatskoj? Kakva su vam razmišljanja i očekivanja?
Bob Mould: Ovo je prvi put da dolazim u Hrvatsku i vrlo sam uzbuđen! Čuo sam puno lijepih stvari o ljudima, kulturi i krajobrazima. Nadam se da ću za vrijeme dana vidjeti neke od znamenitosti i veselim se susretu sa svima na festivalu. Inače volim slatko, pa se radujem probati i splitsku tortu!
Na novom albumu koristite gudački orkestar. Ne očekujem da ćete ga povesti sa sobom na koncert, ali što je s ostatkom benda? Hoće li vam se i oni pridružiti ili ste solo na pozornici?
Bob Mould: Ovaj nastup bit će solo električan, znači samo ja, Strat i pojačalo.
Vaš utjecaj na dugačak popis neke od najznačajnijih izvođača današnjice u najmanju je ruku impresivan. Neki vas čak i nazivaju ocem indie rocka. Jeste li ikad očekivali da ćete postati takvim nadahnućem?
Bob Mould: Počašćen sam i laska mi kada ljudi na taj način govore o mom radu. Ja ću se uvijek koncentrirati na to da ostanem iskren u svom izričaju i da priče ispričam na čim jednostavniji način. Uvijek mi je drago čuti da su te pjesme i priče imale pozitivan utjecaj na druge glazbenike. Na kraju krajeva, svi samo dijelimo svoje misli i osjećaje. Kad ih jednom pustimo u svijet, nitko ne može predvidjeti kako će utjecati na ljude — stoga mi je drago da je moj rad nadahnuo druge da ispričaju svoje priče.