U prosincu će Zagreb po drugi put ove godine posjetiti najslavniji predstavnik desert bluesa iz Nigera, Bombino, kojega su jedni prozvali „sultanom shreda“, a drugi proglasili najboljim gitaristom na svijetu. Tim povodom razgovarali smo s njim o prilikama u njegovoj domovini, glazbi koja ga nadahnjuje i njegovom životnom iskustvu općenito.
Ljudi diljem svijeta upoznali su se s žanrom poznatim kao desert blues uglavnom kroz glazbu izvođača koji dolaze iz Malija, pa smo tako imali priliku naučiti dosta toga o nedaćama koje prate njihov život u toj zemlji. O Nigeru znamo dosta manje. Kakav je život Tuarega u vašoj domovini?
Bombino: Naša povijest u Nigeru je teška, ali danas je Tuarezima u toj zemlji mnogo bolje nego je ikada bilo za vrijeme moga života. Vrlo smo integrirani u šire društvo i imamo više svojih zastupnika. Čak je i premijer Tuareg. Ipak, život u Nigeru je težak za sve etničke skupine. Potrebno nam je više razvoja, zdravstvene zaštite i prilika za obrazovanje. To mora biti težnja svih u Nigeru, ne samo Tuarega.
Vaš nadolazeći koncert bit će vam drugi nastup u Zagrebu ove godine nakon što ste nastupili na INmusic festivalu ovog ljeta. Volite li više svirati na festivalima ili u klubovima?
Bombino: To je dobro pitanje. Oboje može biti divno, ali mislim da ukupno gledajući ipak više volim klubove jer tamo imam mogućnost odsvirati duži koncert, imati dobru tonsku probu i osjećati se uistinu ugodno na pozornici. Sve to stvara intimniju energiju s publikom, i nama i njima.
Glazba je način da se povežemo i uživamo u univerzalnom jeziku mira.
Dosad ste radili sa zvijezdama poput Dana Auerbacha i Davida Longstretha kao producentima. Koliko je to utjecalo na vaše probijanje na svjetskoj sceni?
Bombino: Teško je to reći, budući da ne mogu znati kako bi moja karijera izgledala da nisam s njima surađivao. No, nema sumnje da mi je iskustvo rada s Danom i Daveom bilo od velike pomoći.
Zašto ste se vratili u Afriku snimiti svoj posljednji album „Deran“?
Bombino: Već sam dugo imao namjeru ponovno snimati u Africi, još od posljednjeg puta kada je to bio slučaj s albumom „Agadez“ 2010. godine. Volim biti u Africi, tamo se osjećam najugodnije. Zadnja dva albuma snimio sam u Sjedinjenim američkim državama i smatrao sam da je došlo vrijeme da se vratim kući. U tom smislu Casablanca je imala najviše smisla jer imaju odličan studio i ponudili su nam divnu priliku da snimamo s njima, a kultura tamo je slična onoj tuareškoj u Nigeru, pa sam se osjećao kao kod kuće. Bilo je to sjajno iskustvo.
Nakon niza albuma s rokerskijim zvukom, na „Deran“ ima više akustične, organske afričke glazbe. Jeste li to planirali ili se to dogodilo samo od sebe s obzirom na mjesto snimanja?
Bombino: Nije sasvim planirano, ali „Deran“ smatram rezultatom evolucije moje glazbe na tri različita područja: slađem akustičnom stilu, žešćem rokerskom stilu i Tuareggae stilu koji kombinira tuarešku glazbu reggaeom. Tako da to što se dogodilo nije bilo sasvim namjerno.
Spominjete taj zanimljiv Tuareggae stil. Znači li to da afrička glazba čini puni krug kada vraćate u matičnu zemlju ono u što se pretvorila na Karibima?
Bombino: Ne razmišljam tako. U mom slučaju riječ je o izravnom rezultatu moje ljubavi prema Bobu Marleyju i reggae glazbi općenito. Jednostavno volim tu muziku, a sve što volim na kraju utječe na moju glazbu. Tako je nastao Tuareggae, sviranjem stila koji volim i stapanjem istog s tuareškim tradicionalnim stilom.
Koje druge zapadne utjecaje pokušavate stopiti na taj način?
Bombino: Osim reggaea, tu je i zapadna rock i funk glazba. Najveći utjecaj na mene izvršili su Jimi Hendrix, Dire Straits i Bob Marley, kao i afričke legende poput Tinariwena i Ali Farka Tourea.
U kojem bi se smjeru mogla razviti vaša glazba u sljedećem koraku?
Bombino: To je odlično pitanje na koje ne mogu odgovoriti. Jednostavno ne znam u ovom trenutku. Jedna od najvećih radosti muziciranja meni je upravo kada dobijemo jednake količine iznenađenja i uzbuđenja iz glazbe koju stvaramo kao i naši obožavatelji.
Migrantska kriza mijena svijet kakav znamo, a vi iza sebe imate iskustvo izbjeglištva. Mnogo se straha i mržnje usmjeruje prema nesretnim ljudima koji bježe s Bliskog istoka i Afrike. Koliko glazba može pomoći da otvori ljudski um ka prihvaćanju drugih kultura i raznolikosti koje one donose?
Bombino: Smatram da glazba ima veliku moć. Ona dodiruje srce i dušu ljudi i spaja nas na dubok i emocionalan način. U tom smislu ona je veoma koristan alat za organizaciju ljudi i daje nam šansu da cijenimo iskustvo i ljudskost koje dijelimo. Zato tiranije glazbu smatraju prijetnjom. I može je se koristiti tako. Ali po meni bi glazba trebala biti način da se povežemo i uživamo u univerzalnom jeziku mira.
Od benda Tamikrest naučili smo nekoliko riječi na jeziku Tamashek poput Maydjan (dobar dan), Tanamert (hvala) i Allkhoriya (sloboda). Koje biste nas vi tri riječi htjeli naučiti?
Bombino: Imidiwan, što znači moji prijatelji ili moj narod; Dounia što znači svijet ili svi narodi svijeta i Nigla, što znači „idemo!“’
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
