Slučajnost me je ove godine odvela na dva koncerta Bon Jovija na aktualnoj ‘Because We Can’ turneji, iako smo nakon objave da je desna ruka i koautor Richie Sambora odustao od nastupa usred turneje i da ga neće biti na europskom dijelu, bili mišljenja da je i jedan više nego dovoljan. Ispalo je da su prvo Beč, 17. svibnja i Milano u subotu 29. lipnja bili najvjerojatnije dva najbolja koncerta turneje uzimajući u obzir sve sastojke, čak i bez Sambore. Možemo se samo zapitati kakvi bi koncerti bili da je on bio prisutan.
Napomena onima koji su potpuni Bon Jovi vidjeli jedino u Zagrebu prije dvije godine i nisu nešto ekstra specijalno bili impresionirani Samborinim dijelom: to je bilo „lovljenje po uglovima“ jednog friško rehabilitiranog sporoprstića, pa možete taj koncert slobodno apstrahirati, a za pravi dojam pročitati kako je bilo na Samborinom solo koncertu jesenas u Minhenu, gdje je isti pokazao svu raskoš svog neupitnog talenta, po punoj izvođačkoj liniji.
Navodni aktualni zategnuti odnosi na relaciji Sambora – Jon Bon Jovi rezultirali su nemilim spletom za sve uključene, naročito fanove: Sambora je ostao čučati doma baby-sitajući kćer; bend je nastavio turneju milom ili silom, brzinski angažirajući studijskog gitaristu Phila X Xendisa da uskoči na Samborino mjesto; „odrađujući stvari kao na tvorničkoj traci“, ali s uloženim velikim naporima i trudom svih članova posebice Jona Bon Jovija da stvar ipak štima. Za zalaganje bi mogli dobiti odlikovanje, ali samo zalaganje bez „onog nečeg“ je slaba vajda. Naročito je, sudeći prema streaminzima koncerata i nakon čekiranja dostupnih klipova ostalih koncerata s YouTubea bilo sasvim evidentno da se najviše muči baš Jon i da je nekad teško do bola gledati ga i naročito slušati kako izvodi neke pjesme i pri svemu tome sili neki svoj film kojeg bi svaki pametan odmah napustio čim je stvar morao prilagoditi turneji bez Sambore.
Što se točno poklopilo u tom Beču u kojem je kiša nemilice lijevala da je na kraju to bio odličan koncert uključujući Jona Bon Jovija – ne znam, ali za milanski je autorica ovih redaka s popriličnom sigurnošću mogla garantirati da će biti „spešl“. Iskustvo iz Milana s velebnog stadiona San Siro govori samo jedno: San Siro + milanska publika daje jedan ‘killer spoj’ koji baca na koljena doslovce svakog izvođača koji dobije priliku tamo nastupiti, izvlači iz njega zadnje atome snage, zadnje kapi znoja, suze i smijeh, zadnje emocije, posljednje mrvice talenta…
Prije nepunih mjesec dana San Siro je isto to napravio Bruceu Springsteenu, a on mu je uzvratio jednakom mjerom rezultirajući u najboljem koncertu kojemu sam u životu prisustvovala. Neizmjerno me je zanimalo kako će krnji Bon Jovi „odhendlati“ San Siro i kako daleko će doseći letvicu koju je postavio Springsteen.
Naznake su bile vrlo dobre: Jon Bon Jovi se na posljednjim koncertima opametio (ili shvatio da mora nešto učini da spasi turneju) i počeo u show uvlačiti stvari koje do sada nije baš radio, ili vrlo rijetko: konačno dao klavijaturisti s moćnim vokalnom Davidu Bryanu da otpjeva barem dio pjesme kojoj je i koautor „In These Arms“; posezao je za fanovima izvlačeći ih na pozornicu; svirajući i po nekoliko pjesama prema željama fanova mijenjajući set listu „on the spot“ – uglavnom copy/pastejući Springsteena za kojeg je još ne tako davno rekao da „ga više ne prati, jer ne želi da utječe na njega“. Znate onu poslovicu: prvo skoči pa onda reci hop…
A najbolja naznaka bila je da se Bon Jovi fan klub u Italiji organizira s velikom koreografijom koja će uključiti svih 50.000 duša koja su tu večer pohodile San Siro. Milanezi su isti trik napravili i Springsteenu koji je te večeri potpuno pustio suzu i emocije s lanca.
I točno se sve tako i desilo. Huk San Sira je učinio svoje od prve stvari „H2O“ (fanovski skraćeni naziv za „That’s What the Water Made Me“). S jedinom razlikom – Jon nije dovukao na pozornicu nijednog fana, ali je zato bar prošetao „catwalkom“ prstenom koji razdvaja fan pit od partera. Setlista je bila savršena, Jonov vokal konačno pod kontrolom, bend je dobio onu potrebnu iskričavost, a Phil X svakim danom u svakom pogledu sve više napreduje – opravdao je izuzetan trud i rad i u samo mjesec dana pokazao još veći napredak i gotovo uspio izvući da sve kritične pjesme (posebice gitaristički tešku „Dry County“ ) zvuče taman toliko dobro, a najčešće i odlično, da se nije osjećao vakuum zvan: „nema Sambore na gitari“. S bitnom razlikom da vakuum i nedostatak Sambore ne nužno i samo gitariste, nije ista stvar. Baš obratno, falio je kako god da ga okreneš. Ako ništa drugo, a ono vokalima, dušom i tijelom.
Na drugoj, identično kao u Beču, „You Give Love a Bad Name“ publika na tribinama se digla i to je bilo to. Na osmoj „Because We Can“ pojavila se koreografija koja se sastojala od izrađenih američkih zastava na tribinama i natpisa „Bon Jovi Forever“ , gigantskog bannera u kojem su bile nabrojane najvažnije godine u tridesetogodišnjoj karijeri benda, te cijeli parter u talijanskim zastavicama. I meni u publici je srce skoro stalo od veličanstvenog prizora, a kamoli ne bendu i naročito Jon Bon Jovijeu koji se rasplakao kao „curica“ kako je sam rekao i u šali dodao: „Nemojte mi to raditi, ja imam još posla večeras“. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
