Humor ‘Subsequent Moviefilma’ ne razlikuje se u pravilu od onog iz prvog nastavka. Često djetinjasta, gotovo uvijek onkraj dobrog ukusa, on stvara razinu nelagode koja će vas ponekad natjerati da zažmirite kao da je riječ o kakvom posebno gnjusnom filmu strave i užasa.
Prije tjedan dana u The New York Timesu poznata novinarka Maureen Dowd napisala je velik članak o Sachi Baronu Cohenu u kojem ga predstavlja kao visokoobrazovanog židovskog vjernika koji svira violončelo i želi postati profesionalnim kuharom, a u svijetu je poznat po liku kojeg je izmislio, a koji je mizogini rasist i antisemit iz zemlje trećeg svijeta; ukratko sve suprotno od pravog Sache. Lik o kojemu je riječ je, naravno, Borat Sagdiyev, “kazahtanski” novinar koji je prije četrnaest godina u istoimenom filmu pošao u “US&A” kako bi učenjem o životu u najvećoj svjetskoj sili donio boljitak svojoj veličanstvenoj domovini, a da bi u razgovorima s Amerikancima razotkrio kako ovi često ispod sloja dobronamjernosti i lakovjernosti zapravo dijele neke od najnegativnijih osobina Cohenovog izmišljenog lika.
Izvorni je film šokirao i često do suza nasmijao svijet, ali Baron Cohen je dugo čekao da jednog od svojih najpopularnijih likova ponovno izvadi iz arsenala. U međuvremenu je na sličan način iza maske provocirao i poznate američke političare u nedavnoj seriji “Who Is America?”, ali Boratovo brkato lice u lošem odijelu postalo je jednim od prepoznatljivih simbola popularne kulture kojemu bi bilo teško pronaći nekog tko bi ponovno nasjeo na provokacije poznatog provokatora. Ali deset dana prije američkih izbora na kojima bi zemlja mogla ponovno izabrati mizoginog rasista opasnijeg od Borata, Baron Cohen se osjećao primoranim snimiti dugoiščekivani povratak zloglasnog reportera u Sjedinjene Države, pa makar veći dio filma proveo pod raznim maskama poput onih ih “Who Is America?”.
Na početku filma, uz zvuke nekih ovdje vrlo poznatih melodija ovjekovječenih u filmovima Emira Kusturice, saznajemo da je Sagdiyev, nakon što je u svom prvom izletu osramotio svoju rodnu zemlju do neviđenih razmjera, godine između dva nastavka proveo na prisilnom radu u gulagu, ali njegov premijer ga odluči pomilovati i poslati na novu misiju u Sjedinjene Države nakon što vidi da se tamošnji novi predsjednik “McDonald” Trump voli družiti s raznim autokratima te se osjeća zapostavljeno. Kako bi se približio svjetskom vođi, po Boratu šalje dar koji ovaj ima uručiti američkom “vicepremijeru” Mikeu Penceu, majmuna koji služi kao ministar kulture i glavna pornozvijezda u Boratovoj verziji Kazahstana. No, nesretnom igrom slučaja Boratu u Ameriku ne stiže rečeni majmun već njegova vlastita kći, petnaestogodišnja Tutar koju ovaj zove najstarijom neudanom ženom u zemlji. Nju pak tumači Maria Bakalova, najveće osvježenje u odnosu na prvi film, koja se pokazuje jednako ubojitom u stvaranju šok-komedije kao i sam Baron Cohen.
Humor “Subsequent Moviefilma” ( s podnaslovom “Delivery of Prodigious Bribe to American Regime for Make Benefit Once Glorious Nation of Kazakhstan”, a u režiji Jasona Wolinera) ne razlikuje se u pravilu od onog iz prvog nastavka. Često djetinjast, gotovo uvijek onkraj dobrog ukusa, on stvara razinu nelagode koja će vas ponekad natjerati da zažmirite kao da je riječ o kakvom posebno gnjusnom filmu strave i užasa (vidi primjerice ples plodnosti na balu debitantica). Razlika koju komičar želi razotkriti jest ta da je u desetljeće i pol nakon prvog filma, a pogotovo dolaskom Trumpa na vlast, sva ona negativnost koja je ključala ispod površine sada stupila u mainstream i da pristaše politike američkog predsjednika ohrabreni njegovim ponašanjem svu tu mržnju i ogorčenost rado prikazuju javno, štoviše nose je kao zastavu.
Dokaze toga vidjet ćemo u scenama poput one u kojoj Borat provodi pet dana u lockdownu s dvojicom sljedbenika QAnonove teorije zavjere (gotovo je nemoguće povjerovati da su ga ovi doista prihvatili u svoj dom, ali sam Cohen uvjerava nas da je doista bilo tako i da cijelo to vrijeme nije izlazio iz lika) ili pak kad u medijski popraćenom nastupu na skupu poricatelja COVID-a nastupi kao pjevač Country Steve i povede pjesmu o tome kako Baracku Obami i vodećem virologu dr. Anthonyju Fauciju treba ubrizgati “vuhansku gripu”, a novinare nasjeckati onako kako to rade Saudijci, pritom misleći na šokantno nasilno ubojstvo arapskog dopisnika Jamala Khashoggija.
Za scenu upada na republikanski skup na kojemu govori Mike Pence glumac je morao provesti pet sati u nužniku maskiran u Donalda Trumpa, no najubojitiji politički čin dolazi u samom finalu filma o kojemu mediji već danima pišu. “Žrtva” ovog skeča je Trumpov odvjetnik i bivši gradonačelnik New Yorka Rudy Giuliani kojeg intervjuira Bakalova u liku Tutar. Ona tijekom cijelog razgovora očijuka sa starim pohotnikom dodirujući ga dok piju viski, e da bi ga na koncu odvukla u sobu u situaciju koja uvelike nalikuje na početak spolnog čina u kojem se Guiliani naoko počinje dodirivati po spolovilu kako bi se doveo u “stanje pripravnosti”. Baron Cohen naprasno prekida scenu prije nego se pretvori u nešto mnogo gore, ali i ovako sasvim plastično razotkriva političarovo nastrano ponašanje koje ovaj danas poriče pravdajući se da je u spomenutoj samo “vraćao košulju u hlače” nakon što je skinuo mikrofon sa sebe. Gletatelj bi vjerojatno trebao biti gotovo jednako lakovjeran kao i jadni Rudy da povjeruje da se u normalnom svijetu na taj način uklanja zvučna oprema nakon intervjua.
Ta lakovjernost koju odvjetnik pokazuje na filmu mogla bi ga dodatno koštati, budući da je upravo on centralna osoba u aferi koja uključuje navodno kompromitirajući sadržaj za sina Trumpovoga protukandidata Joea Bidena, a za koju su stručnjaci iz tajnih službi zaključili da posjeduje sve osobine ruske obavještajne operacije sa svrhom utjecanja na američke izbore. Ako ovoga obična filmska ekipa može navući na besramne radnje pred kamerom, što mu tek mogu učiniti profesionalci? Guiliani već pokušava odraditi spin kako je scena u filmu upravo odgovor na njegovo recentno “otkriće”, premda je jasno da je film dovršen puno prije nego je njegova osporavana bomba objavljena u konzervativnom New York Postu.
Jedna od najupečatljivijih stvari vezanih za “Subsequent Moviefilm” jest to da u vrijeme kada se komičari masovno žale na opću pošast političke korektnosti koja većinu komedije danas čini neprihvatljivom jer vrijeđa nekoga, Sacha Baron Cohen uspijeva plasirati film koji se temelji na najžešćim probijanjima kroz zidove prihvatljivosti. Ljudi će se masovno smijati novim Boratovim indiskrecijama unatoč činjenici da ih smatraju neprihvatljivima. Neki će si vjerojatno postaviti i pitanje zašto im je nešto što je toliko vulgarno, uvredljivo, blesavo i djetinjasto uopće i smiješno. Možda se njegov uspjeh može pripisati onome što voditelj Bill Maher opisuje kao Cohenov genij – kombinaciju originalnosti, hrabrosti, stupnja težine i onoga što vas tjera da se smijete naglas. Cohen dokazuje da dok je god tako genijalnih komičara riskantna komedija i dalje ima svoje mjesto u svijetu, iako je često možda radije ne bismo ni gledali jer nam otkriva neke stvari o nama koje ne želimo priznati.
Problem koji u svojoj srži nosi nastavak Borata leži upravo u onoj činjenici koju Cohen želi istaknuti, a to je da je mržnja u Americi i svijetu danas normalna. Na nju smo se navikli čitajući komentare ispod članaka na društvenim mrežama, na prihvaćanju ekstremističkih sadržaja koje u SAD-u dovodi do rasističkim marševa poput onog u Charlottesvilleu, a kod nas do pokušaja atentata kakav smo doživjeli prošli tjedan. Borat nam ovaj put ne otkriva nešto što ne znamo, samo do apsurda dovodi ono što je već dugo prisutno u obrascima ponašanja naroda i moćnika, a to može samo otupiti njegovu oštricu. Ipak, to ne znači da mu se nećete smijati, pogotovo ako ste skloni njegovom prepoznatljivom i provokativnom pristupu humoru. Ako slučajno niste fan Cohena kao komičara, možete ga radije pogledati u novom filmu Aarona Sorkina “The Trial of the Chicago 7” u “ozbiljnoj” ulozi aktivista Abbieja Hoffmana i uvjerite se u fantastičan raspon njegovog talenta.
Ocjena: 7/10
(Four by Two Films, 2020.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
