Boris Leiner ‘Sve bio je ritam’ – crtice i sličice

Zbog svog nevelikog obujma i crtičarskog sastava od poglavlja ne mnogo dužih od opširnijeg statusa na Facebooku, riječ je o knjizi koju možete pročitati u svega par sati sa stankom za ručak.

Boris Leiner “Sve bio je ritam”

Godina je 2020., četiri su desetljeća prošla od početka osamdesetih i napokon se kod mlađih generacija počinje osjećati zamor narativom koji prevladava sve ovo vrijeme u zemljama bivše Jugoslavije o danima ponosa i slave koje je ovdašnja glazba proživljavala za vrijeme neponovljivoga perioda poznatog pod imenom “novi val”. To, naravno, ne znači da je na snagu stupilo prevrednovanje vrijednosti i da se okreću leđa nekim idolima proteklih vremena; dapače oni koji su uspjeli održati relevantnost u međurazdoblju između tada i sada, poput primjerice Darka Rundeka, i danas zadržavaju bitno mjesto na sceni kao i prateći legendarni status. No, centralna figura i onda i sad ostaje Branimir Johnny Štulić čija svaka izjava i nakon nekoliko desetljeća neaktivnosti uspijeva podići dovoljno prašine da ga svako toliko ponovno lansira u žižu zbivanja na sceni koje već jako dugo aktivno nije dijelom u samonametnutom egzilu u Nizozemskoj.

Naravno, Štulić je jedna od centralnih figura novoobjavljene knjige autobiografskih zapisa njegovog najdugovječnijeg suradnika iz Azre, bubnjara i kipara Borisa Leinera, “Sve bio je ritam”, nedavno osvanule u izdanju kuće Sandorf. Riječ je o relativno tankoj knjižici na otprilike deset tuceta stranica na kojima Leiner izvlači raznorodne crtice iz svog života i bogate karije provedene u bendovima kao što su Azra, Vještice, Šo!Mazgoon i brojni drugi. Zbog svog nevelikog obujma i crtičarskog sastava od poglavlja ne mnogo dužih od opširnijeg statusa na Facebooku, riječ je o knjizi koju možete pročitati u svega par sati sa stankom za ručak.

Štulić i Leiner (ilustracija: Davor Schunk)

Poglavlja su okupljena u osam glava koje pokrivaju razne teme i faze Leinerovog života kao što su životinje, Azra, Nizozemska, Vještice itd. U “životinjama” Leiner primjerice prolazi kroz menažeriju sastavljenu od kućnih ljubimaca koje je imao, a od kojih je većina okončala tragičnom smrću, dok poglavlja o bendovima donose pokoju epizodu iz vremena koja je Boris proveo svirajući u njima. Sve to daleko je od kakve punokrvne biografije s detaljnijim zadiranjem u meso (natruhe toga mogu se naći tek u poglavlju koje opisuje put sa Štulićem u Nizozemsku), već sve ostaje na više ili manje zabavnim crticama iz života glazbenika kakve vjerojatno ima svatko tko je određeni dio života proveo svirajući u bendu.

Premda se knjiga reklamira kao nešto što će “uzburkati uljuljkane glazbene i umjetničke krugove” teško je zamisliti da je takvo što moguće očekivati. Jedino što je donekle šokantno ovdje su potpuno nepotrebni i nelagodno eksplicitni opisi raznih seksualnih iskustava koji u doba besplatne internetske pornografije ne šokiraju svojim sadržajem koliko susramljem koje izazivaju. Britanski časopis Literary Review svake godine dodjeljuje nagradu Bad Sex Award za književnike koji nezgrapno i loše opisuju spolne odnose u svojim djelima, a za nju su već znali biti nominirani, ili njome nagrađeni, glazbenici kao što su Nick Cave i Morrissey. U tom bi se društvu lako mogao naći i Leiner kada bi žiriju u ruke dospjeli opisi njegova općenja s brkatom Makedonkom ili pak jednom sjemeništarkom (“Izvadio sam kurac koji se pušio iz njene pregrijane pičke.” Zbilja?)

No, valja i pohvaliti ono što se mora, a to su svakako fenomenalne ilustracije Davora Schunka koje same čine ovu knjigu vrijednim dodatkom vašoj rokerskoj biblioteci. “Sve bio je ritam” zbog njih ima veću vrijednost kao pseudostripovsko izdanje nego što dobacuje svojom literarnim dosegom te kao takvo zavrjeđuje makar umjerenu preporuku, tim više što vam neće otkinuti prevelik komad slobodnog vremena svojim anegdotama i pokojom pikanterijom na koju ćete naići na šarenim stranicama.

(Sandorf, 124 str., meki uvez, svibanj 2020.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X