Brandi Carlile ‘By The Way, I Forgive You’ – najbolje od ovogodišnjeg američkog mainstreama

Može se reći da već postaje pravilo kad u Americi rock produkcija zaglibi u besadržajnost, onda treba zaviriti u folk, jer će u konačnici i taj folk biti po nekoj Billboardovoj kemiji uvršten u rock ladicu. Upravo to se dogodilo sa šestim studijskim albumom Brandi Carlile.

  • 9
    Shares
Brandi Carlile ‘By The Way, I Forgive You’

Brandi Carlile je već 2007. svojim drugim albumom „The Story“, koji je producirao T-Bone Burnett, zasjala i komercijalno kao potentna nova autorica, dok je s pretposljednjim „The Firewatcher’s Daughter“ iz 2015. dogurala do nominacije za najbolji americana album na Grammyjima. Ova samouka kćer vatrogasca, koja je napustila školu kako bi se posvetila glazbi, ovogodišnjim albumom „By The Way , I Forgive You“ još jednom dokazuje da je u životu napravila pametan izbor.

Dakako, napravila je i odličan izbor po pitanju odabira Davea Cobba i Shootera Jenningsa za producente jer „By The Way , I Forgive You“ osim što je sklopljen kao izvrsna cjelina iz koje zrače snažne emocije, nosi u sebi niz instrumentalnih i produkcijskih hommagea velikanima američke glazbe i produkcije. Ima tu akustične kantautorske intime koja miriše na vudstokovske godine, southern rock punoće, spectorovskog zvučnog zida i raznih ‘začina’ koji vuku prema nekadašnjem hipijevskom stanju duha.

Brandi se nekako doima kao jedna od rijetkih američkih autorica mlađe generacije koja nije opterećena samom sobom, već je u stanju proizvesti širokogrudnu sliku i misao iz koje progovara ona vrsta američke poetike kojom nas je još davnih dana ‘inficirao’ Bob Dylan.

Nudi ona tako oproštaj svojoj nekadašnjoj ljubavi već u uvodnoj „Every Time I Hear That Song“ i time uspostavlja misaonu nit ovog djela, tj. oprost koji se više-manje provlači kroz svaku pjesmu, onako usput, kako sugerira i naslov albuma. Oprašta kako samo velikodušni mogu oprostiti zabludjelima, ili majka djetetu, čime stvara i jedan umni odnos spram sveprisutnog ljudskog egoizma i samoživosti. A opet, Brandi ne čini grešku i ne postavlja se iznad svega, već upravo sebe gleda kao dio procesa koji neminovno donose povrede i ožiljke na duši. Da, nosi ovaj album u sebi puno duhovnosti, ali nimalo nekog ekscentričnog religijskog zanosa. Možda u toj ljudskoj umnosti u kombinaciji s glazbenom pratnjom koja skladno diše s vokalnom izvedbom leži tajna ovog albuma koji je uistinu kao stvoren za repetitivno slušanje.

„By The Way, I Forgive You“ je album one stare sorte. Album s kojim se ‘možete družiti’ i pola godine, a da uvijek otkrijete neki novi magnetizam, iako na njemu nema ničeg začkoljastog što zahtijeva napor u dešifriranju. Usput rečeno, i potpisnik ovih redaka se prilično dugo ‘družio’ s njim, toliko da se neprimjetno i godina otkotrljala, pa sad prije nego li iscuri piše ovu recenziju.

Jednostavno, kad god krene neka pjesma s ovog albuma, ona otvara neki svoj portal. Već spomenuta uvodna „Every Time I Hear That Song“ uvodnim akordima kao da sugerira da ta pjesma koju Brandi Carlile čuje na radiju, i time u misli dozove svog nekadašnjeg ljubavnika, jest „Me And Bobby McGee“ Krisa Kristoffersona, naravno bez imalo intenzija da joj je bila namjera podlo protkati tuđu melodiju u svoju pjesmu. To je stvar slušateljske subjektivne prirode, u mom slučaju, samo dok Carlile ne zapjeva prvu strofu, a da se ne govori o dinamici raskošnog refrenu koji otvara ovaj album, što samo ide u korist njenog talenta.

Niz potom uspustavlja „The Joke“, koja je zbog svoje kvalitete i izabrana za prvi singl. „The Joke“ ustoličuje izvrsnu povezanost Carlile i gudačke pratnje koja će se nakon toga još nekoliko puta ponoviti na albumu, s tim što u ovoj pjesmi postoji taj fini hommage prema načinu kako su to radili Beatlesi, a sve to moćno na kraju zagrmi otvarajući prostor jednoj „Hold Out Your Hand“ iz koje tutnji spectorovski wall of sound i Carlilein rokerski stav. No da joj lažna poza nije niti jednog trenutka bila nit vodilja, već čiste i iskrene emocije svjedoče naredne balade „The Mother“ i „Whatever You Do“. One su poput malog uzročno-posljedičnog diptiha; od onoga što majka prenese na dijete, do toga kako te refleksije na osobu kasnije utječu na izbore u životu, tj. koje svjetove otvara, a koje ostavlja za sobom.

Naredna „Fulton County Jane Doe“ kroz priču o pronađenom tijelu nepoznate žene u oblasti Fulton, a odmah potom i „Sugartooth“ progovaraju o globalnoj migracijskoj krizi, ali i o njenoj povezanosti s narko miljeom (i dakako ovisnostima), posebno izraženom u Sjevernoj i Južnoj Americi, o čemu u posljednje vrijeme sve više i mediji progovaraju. Pjesma „Most Of All“ nakon izvrsnog krešenda na kojem se otpuštaju sve kočnice u „Sugartooth“ opet vraća fokus na obitelj kao nukleus, i to opet savršenim ‘prirodnom’ prelazom u akustično ozračje, kao da je u pitanju jedan fluidni udah i izdah, a ne preokret koji donose potpunu promjenu atmosfere na albumu. Uostalom da to nije bila slučajnost svjedoči ubrzo i pretposljednji country stomp „Harder To Forgive“. Njime Brandi načini odličnu premosnicu do posljednje „Party Of One“, intimne balade uz klavirsku pratnju kojom  ujedno i ‘najbliže priđe’ slušatelju kroz sjetne i pomirljive strofe koje traže zrne mudrosti za sve nas, jer smo pored svih razlika ‘samo jedno’.

Kao što je rečeno u uvodu, jedan ovako dubok, emotivan i jasno angažirani album nije ove godine iznikao u svijetu rocka, kakvom bi možda u narativu i trebao pripadati da je objavljen nekih prethodnih godina i desetljeća. Rock je danas preopterećen bavljenjem samim sobom i koprcanjem za ostankom u fokusu popularnosti po svaku cijenu. U svemu tome rock je zaboravio praviti dobre pjesme.

Brandi Carlile je upravo stoga izvrstan podsjetnik kako to treba raditi, a da se pokrije i ona sfera koju volimo nazivati mainstreamom. A ako se treba prikloniti Billboardovim stilskim mešetarijama, i prihvatiti album „By The Way, I Forgive You“ s rock predznakom, onda američkim rokerima treba sve zablude oprostiti pod uvjetom da shvate da je upravo ovo djelo najbolje što je njihov rock ove godine iznjedrio.

Ocjena: 10/10

(Elektra Records, 2018.)

  • 9
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh