Branimire, oprosti!

‘Moguće da samo svjetlost ima granice. A onda… lom’ – Lađa bez dna, 1989.

Branimir Štulić - Balkanska rapsodija

Pop kultura je puna glupih, opasnih dogmi koje se kao virus prenose iz generacije u generaciju. Dylan ne zna pjevati, Lennon je frajer a McCartney štreber, Pink Floydi su pretenciozni simfo rock, valjali su samo dok je Barrett bio u bendu i dobro da ih je punk pomeo, a punk su ziherice, pogo, pljuvanje, galopirajući ritam i, naravno, Sid Vicious s onom svojom kretenskim grimasom. Mogao bih dalje unedogled, i rado ću se pozabaviti rušenjem svake od navedenih bedastoća, ali ne sada i ne ovdje. Ovdje je riječ o jednoj našoj, domaćoj dogmi koja se u odsustvu junaka najprije pretvorila u mit, a potom i u čitavu mitologiju. I makar vjerujem da je najbolje i najpristojnije što možemo učiniti da konačno pustimo čovjeka na miru, svejedno pišem i tako pridonosim golemoj bijeloj buci koja kao zmajev rep prati svako spominjanje Johnnyjevog imena. Pišem jer mislim da Branimiru Štuliću neke stvari trebamo priznati prije no što ga pustimo na miru. A dogma o „ludom Johnnyju“ koji je do 1982. bio revolucionarni genij, a kasnije – uz rijetke bljeskove – tek luđak pomahnitalog ega, jedna je od većih gluposti široko prihvaćenih u našoj maloj, incestuoznoj glazbenoj zajednici.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=BEaiSE5aYgY[/youtube]

Na početku priznajem: nisam bio ništa pametniji, i sam bih još i danas vjerovao da Azru poslije „Filigranskih pločnika“ ne treba smatrati velikom i važnom da me posao nije bacio natrag na to vrijeme i te zlosretne albume. Čitao sam, tako, iznova unutarnji omot „Krivog srastanja“ i pitao se gdje je nestao pretenciozni, logoreični pjesnik nerazumljivih slika – odjednom mi je sve bilo jezivo jasno, kao prekasno shvaćeno proročanstvo. Napisao je gomile gradskih krokija koje je svatko mogao prepoznati u nogama, glavi ili srcu, postao omiljen kao imaginarni drinking buddy za sve prilike i onda se, kao i svi zaista veliki i vrijedni, odmetnuo od definicije koju su nametali drugi. Učinio je slično što i Dylan dva desetljeća ranije, kada je od drevnog folka pobjegao u vlastitu intimu, a potom i u revolucionarni nadrealizam. Samo što je Štulić u drugoj fazi karijere, od 1982. nadalje, počeo intenzivno pisati baš ono od čega je Bob odustao, takozvane „finger pointing songs“. Upirao je prstom u trula i bolna mjesta, ili, bolje, tukao u njih šakom, radio ono u čemu nema ni traga dominantne religije našeg prostora i vremena – oportunizma. Iza njega su gazili ružni i opaki, šutirali zvučnike i razbijali ogledala, „da ne ostane ni pomen na ljepotu“.

Danas je jasno; i „Fazani“ i „Krivo srastanje“ su izuzetni albumi, s jednim problemom – nisu ugodni, ne zavode niti povlađuju. Oni kreću dalje, a ne natrag, s onog visokog, nedostižnog mjesta koje je Azra dosegnula s „Filigranskim pločnicima“. Znate li koji je singl Beatlesa prvi propustio stići na sam vrh britanske top-liste, nakon skoro pet godina nizanja apsolutnih uspjeha? Možda i najbolja mala ploča svih vremena, s „Penny Lane“ i „Strawberry Fields Forever“ na sebi. Tada, 1967, u histeričnom galopu još friške pop kulture, moglo se činiti da Beatlesi postaju out, da im je izgorio mojo. I Štulić je tako mogao zazvučati 16 godina kasnije, na albumu čiji zvuk nosi teški, masivni 80’s bubanj, na kojem se gitarska distorzija ne gasi ni slučajno, a vokal iz dubine miksa neumorno mitraljira ili šapće. Što nije stigao reći, Johnny bi odsvirao, u tim prebrzim, gustim solima luđim od struje. Ali, nije to bilo rađanje gitarskog heroja, kako se onomad banaliziralo, ovaj je tip i dalje bio na „ti“ s muzikom (poslušajte solo iz „Kao i jučer“, suho zlato talenta i diskrecije), samo je prstima pleo novu narativnu liniju. Dalje>>

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 € 5.00 € 10.00 € 20.00 € 50.00 € 100.00 € 200.00 €


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Tema

Idi na Vrh
X