U dva nastavka donosimo poglavlja iz knjige ‘Sedma republika – pop kultura u YU raspadu’ autora Ante Perkovića u kojima je fokus na svim onim preprekama koji stoje pred ovdašnjim glazbenicima od strane postojeće industrije zabave. Formula uspjeha ili nemoguća misija? Zaključite sami.
Ante Perković, glazbenik, pisac i novinar u svojoj knjizi „Sedma republika – pop kultura u YU raspadu“, koja je odnedavno u prodaji (nakladnik Novi liber), analizirao je scenu, njene mehanizme i utjecaj na ovim prostorima gledano kulturološki, a ne kroz naočale glazbenog kritičara. Kao analitičar potrudio se kroz plastične primjere donijeti čitateljima materijal iz kojeg se mogu izvući jasni zaključci.
Funkcioniranje scene u svim sredinama ovisi o infrastrukturi iste koju prosječni glazbeni konzument uglavnom ne poznaje jer se radi o zakulisnom mehanizmu. No ogledalo rada tog mehanizma je scena kao finalni proizvod. U posljednjih dvadeset godina ta proizvodnja u nas trpi zbog iznimno velikog broja škarta. U mini feljtonu koji će na portalu Ravno Do Dna biti objavljen u dva nastavka, donosimo poglavlja iz knjige „Sedma republika – pop kultura u YU raspadu“ u kojima se Perković pozabavio svim onim detaljima koji stvaraju glavobolju ovdašnjim mladim (ali i starim) glazbenicima. Korisno štivo za svakog tko se laća instrumenta. (Zoran Stajčić)
Ušli smo u drugu dekadu 21. stoljeća. Iz perspektive lokalnog trgovca muzikom, pogledajmo što sve mora zadovoljiti jedan prosječan glazbeni proizvod da bi našao pristojno mjesto na tržištu. S obzirom da je CD degradiran i zapravo mrtav, samo se mi u biznisu volimo praviti da nije, a digitalna prodaja je i dalje piši kući propalo, prvi nam je zadatak osigurati našem izvođaču iliti brendu širi plasman.
Prirodni partner su telekomunikacijske kompanije, njima je muzika još uvijek važna za target, a prodaja albuma uz nove mobitele – hvala bogu Impulsu – još nije sasvim kihnula. Da se ne lažemo, prodali bi oni mobitele i bez naših albuma, svi to znamo, ali se volimo praviti da pregovaramo s ravnopravnih pozicija, oni zbog imidža, mi zbog love. Ako želiš telekomunikacije, moraš biti malo veća faca ili tinejdžerska zvijezda za 15 minuta (i pokucati im na vrata u tridesetoj sekundi tih 15 minuta, ni stotinku kasnije), sadržaj mora biti apsolutno prihvatljiv na svim razinama: i za curetak koji kupi karticu na akciji i za njenu živčanu mamu i za overprotektiv starog i za dedeka ak’ slučajno čuje kaj si dete pušta u badecimeru dok se sprema za školu. Oni se ne smiju dovesti u opasnost da izgube korisnike, a mi smo korisnike već izgubili, ali se volimo praviti da nismo jer je to dobro za biznis, je li. Onda treba biti spreman na niz njihovih promotivnih aktivnosti u kojima će naš izvođač razdragano promovirati što mu već tutnu u ruku, a podrazumijeva se i pokoja svirka na nekom korporativnom iventu, normalno, bez naknade. Još njihov logotip na sve, haj vizibiliti, i bingo. Stari, nije više šezdesetosma, Grupa 220 i te spike, klinci ti danas mjuzu slušaju na mobitelu.
Idemo dalje: mediji. Tu nema puno filozofije – oni postavljaju uvjete, a mi se pojavljujemo di god možemo. Bez televizije ne ide. I zato jutarnji program, poslije aerobika, anplagd svirka u studiju, bez monitora i tonske probe, šta će ti to, ne izvoljevaj, fino uzmeš gitaru i sviraš. Popodnevni program, lajfstajl emisija, zdrava prehrana i utjecaj stresa na povišeni krvni tlak, izvođač je pametan i šarmantan, drži album u rukama i čeka povoljan trenutak da ga ispromovira. Šou-biz magazin, ekskluzivni intervju, 5 minuta prajm tajma, šer nenormalan, garantiraju minimalno tri pitanja o albumu i cijelu minutu vrćenje spota. Članstvo u žiriju novog glazbenog rielitija na komercijalnoj televiziji (ova druga nas onda ignorira tri do šest mjeseci, ali nešto se mora i žrtvovati). Nude i pravi, selebriti rieliti, ali nismo toliko očajni. Još. Novine prenose naš pi ar, ne maknu ni zarez, medijski pokrovitelji će izvrtjet singlove k’o janjetinu. Ako se sve poklopi, i dobijemo prodakt plejsment uz blagajnu lanca drogerija, ni srebrna ploča nije nedostižna. Sedam i pol somova, stari, nije ti ovo šezdesetosma.
Ostaje nam turneja. Dobro, to više ne postoji, više od dva koncerta u nizu možeš imati jedino ljeti ili oko Božića. Čvrgari se vikendom, ali ne može se medijima tako predstaviti stvari. Otud turneja, poželjno s nekim fensi imenom, ako se već ne zove po sponzoru, što je idealan rasplet. Sviraju se hitovi – ako se nema dovoljno svojih, ima tuđih na bacanje, jedan blok obrada za atmosferu je mast hev. Ajde, makar ubačeni citati, to je super za lajv. Pereš svoju stvar i poslije drugog refrena lagano braun šugar, big vil kip on trning, te spike. Ili neki zabavnjak, narodnjak, što da ne. Pravi hit, kužiš. Na većim koncertima su obavezni gosti, da se malo podigne hajp. Kad nas mediji prate, nabrijani smo, svjetska produkcija, suhi led, skeneri, kranovi, autogrami, padanje u nesvijest. Inače ne izvoljevamo puno. Večeras Dom sportova, sutra Vatrogasni dom. Jasno, sve to ako uspijemo uskladiti termine, jer pola benda svira u sedam različitih grupa, ne možeš preživjeti od jedne gaže. Ali ovo naše im je na prvom mjestu. To svima govore.
Zlatno pravilo šou-biznisa kaže: teže je ostati na vrhu nego doći do njega. Zato treba ponavljati korake koji su te doveli gore. Ako si napravio hit, napravi još jedan, isti takav. Ako te zavole zbog balada, ne ubrzavaj. Publici moraš dati ono što želi. Recept se ponavlja dok god daje rezultate. U slučaju neuspjeha, napravi pauzu pa pokušaj opet. Što dulja pauza, to veći i uspješniji rejunion. Uzmi koliko možeš, dok možeš. Ne kompliciraj. Ništa nije vječno. Ladica je dobra. Ladica znači da su te prepoznali i zavoljeli. Ladica nije mrtvački sanduk. Šezdesetosme možda, danas – no vej.
Pop kultura je zadnja koja bi trebala zdvajati nad vladavinom osrednjosti, mediokracijom. Bez čvrste sredine, zajedničkog estetskog nazivnika koji čini masovni ukus, ona ne bi ni postojala jer ne bi mogla postati popularna. U pop svijetu hijerarhija se stvara obrnutim redom: prvo je nešto popularno, a onda kasnije, čišćenjem nepotrebnih slojeva marketinga i idolatrije, možda postane kultura.
Beatlesi su, nemojmo se lagati, bili boy band šezdesetih. Pop industriju nije zanimala njihova umjetnička vrijednost, to je došlo kasnije, kao dodana vrijednost kakvu nisu imali Bay City Rollersi deset godina potom, pa ih se danas malo tko sjeća. Svaki pop je u srži mediokritetski proizvod, želi se svidjeti, želi uspjeti, prilagodljiv je i otvoren za interpretacije. No, ovo vrijeme umnožene osrednjosti, ovaj recycle bin koji neprestano reže i lijepi nove Frankensteine za sezonsku uporabu, nije u stanju izbaciti nove Beatlese, ne bi ih mogao niti razumjeti da se slučajno pojave. Diskografija umire, zabavljena je golim preživljavanjem i strateško joj se planiranje svodi na histeričnu, izvrnutu logiku Marije Antoanete: ako ne mogu zarađivati prodajući kruh, prodavat će kolače, kifle, slance, perece, brašno, vanilin šećer, štrukle, krušne mrvice, papirnate vrećice u koje su pakirali kruh, bilo što od onoga što je imalo smisla samo i jedino dok se prodavao kruh. U našoj graničnoj zoni, između implodirajućeg Zapada i nikad mirnog Istoka, ove su tendencije, na malim brojevima manufakture, a ne industrije, još vidljivije. Ukupna prodaja stabilno pada, u 2010. srozala se za čak 42 posto, a dogodi li se da neko izdanje iskoči i ostvari višestruko veću nakladu od ostalih, možete se kladiti da je riječ o tržišnom ekscesu za kojeg su zaslužni oni koji kupe jedan album godišnje. Jednako kao što za Valentinovo kupe crveno plišano srce a na svetog Patrika karton Guinnesa, kao što odu u kino pogledati holivudski 3-D spektakl ili kupe knjigu o samopomoći u sezoni knjiga samopomoći.
Pop hitove više ne stvara pop publika, nego namjernici. Oni nisu čak ni publika onog što svjesno i namjerno kupe, oni su samo potrošači radoznalog novčanika koji iz ponuđenog obilja impulzivno biraju proizvod. Jer se bliži neki rođendan, jer je zgodna akcija, jer su nešto pročitali ili čuli, jer su to isto učinili i drugi oko njih, pa da vide o čemu se tu radi. Zadržat će se na sadržaju kao i na semaforu, onoliko koliko moraju, i netaknuti krenuti dalje. Takve se navike, naravno, nisu stvorile same od sebe, ne žive danas ni gluplji ni površniji ljudi nego što je to bio slučaj šezdesetih. Agresivni konzumerizam, hiperaktivnost i deficit pažnje doveli su nas do ove točke.
Idući nastavak: Sedma Republika: Vrijeme je za etičko čišćenje glazbe
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
