Intervju s legendarnim Golubom iz još legendarnijih Goblina trebao je izaći uoči koncerta u Močvari. Odgovore na naša pitanja dobili smo tek prije nekoliko dana, no čak i bez tog, izravnog povoda radi se o ‘štivu’ koje se itekako isplati pročitati.
Osim o novom, hvaljenom albumu te kultne šabačke punk skupine, bilo je riječi i o raspadu i ponovnom okupljanju benda, Golubovoj prošle godine objavljenoj autobiografiji, njegovom životu i humanitarnom radu po bespućima Afganistana ili Etiopije, kao i činjenici da, poslije gotovo tri desetljeća na sceni, još uvijek vjeruju da glazba može popraviti svijet.
Uoči koncerta u Zagrebu, izdali ste novi album “Jednina”. Recite mi nešto više o njemu – koliko dugo je nastajao, gdje je sniman, tko ga je producirao?
Branko Golubović – Golub: Album je snimljen u studiju Road. On je u vlasništvu Dragana Alimpijevića Pika koji je ujedno i naš producent. S njim smo započeli saradnju 2010. godine i zaista smatram da kako vreme prolazi, on je čovek koji najbolje razume filozofiju benda i zna kako da sve to prenese na CD i vinil. Na albumu smo aktivno radili poslednje tri godine, ali ne zato što nismo imali ideja nego zato što ja nisam mogao da odvojim dovoljno vremena koje bih proveo u Srbiji s ostatkom benda.
Svi moraju da se utope u to mediokritetsku ,,kašu” koja nam je skuvana.
Što biste istaknuli kao glavnu razliku između novog materijala i prethodne ploče “Deca iz komšiluka”, a što u usporedbi s legendarnim izdanjima poput “U magnovenju”?
Golub: Teško je usporediti izdanja kao što su “Jednina” i “U magnovenju”. Oni su nastajali u drugačijem vremenu, a i mi smo bili 23 godine mlađi. Sve to utiče na način na koji će bend ispoljiti sebe. Što se tiče našeg prethodnog albuma “Roba s greškom”, tu je već moguće raditi poređenja. Shvatili smo da smo se na prethodnom albumu bavili socijalnim, ekonomskim i političkim dinamikama društva u kojem živimo i koje nas okružuje. Analizirali smo sistem, pad etičkih vrednosti i sunovrat individualnosti koja je nekad bila vrednovana u društvu, a danas se prezire. Svi moraju da se utope u to mediokritetsku ,,kašu” koja nam je skuvana. Samim tim, na prethodnom albumu se dosta pominju reči ”mi, vi, one, oni”. Na ovom albumu smo se više bavili pojedincima – posledicama ovih dinamika i svega što nam se izdešavalo poslednjih par decenija. Ima tu gubitnika, ima budućih vođa, ima novokomponovanog šljama, starleta, kontroverznih biznismena. Samim tim, prebacili smo se na jedninu (ja, ti, on, i ona).
Kako uopće izgleda kreativni proces Goblina, rad na novim pjesmama?
Golub: U većini slučajeva, momci se skupe i krenu da rade na muzici za nove pesme. Jednom kada imaju neku dobru ideju, šalju mi je kako bih ja mogao da radim na tekstu. Koristimo tehnologiju današnjice što je više moguće. Najviše posla se ipak završi kad smo svi zajedno. Kad se okupimo. To je nemerljivo. Na žalost, za rad na ovom albumu, uspeli smo da se skupimo na svega 15 dana i to u tri navrata (svaki put po 4-5 dana). Ipak, uspeli smo ući u studio s nekih 14 ideja od kojih je 10 završilo i na albumu. Mi smo uvek tako funkcionisali. Volimo da imamo više pesama nego što nam treba jer nikad se ne zna kako će neka od njih zvučati nakon snimanja ili koliko će se (ili neće) uklopiti sa ostalim pesmama na albumu. Što se tiče koncerata, sve zavisi o mom slobodnom vremenu. Na svaki odsvirani koncert, odbijemo bar pet koncertnih ponuda. To je žalosno, ali tako je – kako je.
Objavili ste i autobiografiju “Izgužvane misli”. Kakav je bio osjećaj ponovno prolaziti kroz sve što se događalo s Goblinima, vlastitu prošlost staviti na papir?
Golub: Knjiga se pojavila pre tačno godinu dana. Mislim da je to jedno sjajno iskustvo, ali ne samo zbog podsećanja na sve što nam se dešavalo 90-ih godina nego i zbog jedinstvene prilike da izanaliziram samog sebe u određenim situacijama u kojim sam se nalazio u to vreme. To je možda jedno od najvećih i najbitnijih iskustava vezanih za pisanje ove knjige.
Knjiga završava vašim odlaskom u Afganistan, zašto ste se odlučili zaustaviti baš u tom trenutku?
Golub: Zato što je to upravo momenat kojim započinje moja prethodna knjiga “Pisma iz Avganistana”.
Ako se ne varam, trenutno živite u Jordanu. Čime se bavite tamo?
Golub: Radim za humanitarnu kancelariju EU. Bavim se poslovima vezanim za sirijske izbeglice, s fokusom na zdravstvo. Pored toga, vodim i dosta projekata u regionu koji su više vezani za civilnu zaštitu.
Živjeli ste i u Afganistanu, Etiopiji… Jedine vijesti koje do nas stižu iz tih krajeva vezane su uz siromaštvo, ratove, terorizam; u zadnje vrijeme svjedočimo i velikoj migrantskoj krizi. Kako stvarno izgleda život u tim zemljama?
Golub: Život u zemljama kao što je Avganistan i Etiopija nije nimalo lak ili jednostavan. Na sve to se treba naviknuti. Tu moraš da budeš otvoren i prihvatiš kulturološke i druge razlike s kojima ćeš se sresti od trenutka kad uđeš u tu zemlju. Ali moram da priznam da sam obogatio svoj život nakon vremena provedenog u tim zemljama i s ljudima s tih područja.
Goblini su se vratili početkom ovog desetljeća, tko je inicirao ponovno okupljanje? Uvijek sam imao dojam da ste se raspali u trenutku kada ste bili u naponu snage, koliko je reunion na neki način bio i vraćanje dugova samima sebi?
Golub: Mislim da je to bio Vlada ili su to bili Alen i Vlada. Oni su me i kontaktirali 2009. godine u vezi reuniona. Bend u vreme raspada nije bio u naponu snage, već je stagnirao, zahvaljujući lošem tajmingu koji nam se desio u vezi izlaska albuma “Re-Contra” i početka rata u Srbiji. Taj album nije bio medijski podržan kako treba i zaživeo je tek nakon raspada benda. Reunion je zaista bio zamišljen kao mogućnost da se opet popenjemo na binu i odsviramo par koncerata za našu dušu, a i da pružimo mogućnost ne samo našim fanovima iz devedesetih, nego i novim generacijama (koje nisu imale šansu da nas gledaju uživo) da nas vide na bini. Međutim, sve se to pretvorilo u nešto što traje već 10 godina, he he he.
Srpska punk scena devedesetih bila je jedan od najsnažnijih ‘pokreta otpora’ tadašnjem režimu i ludilu koje se događalo svuda oko nas. Kako s vremenskim odmakom gledate na to vrijeme i mislite li da se tako nešto i danas može ponoviti?
Golub: Ako pročitaš tekstove naših pesama, shvatićeš da mi verujemo da može. Međutim, današnje vreme zahteva drugačiji i inteligentniji pristup svemu ovome. Pravila igre su se promenila tako da i mi svemu tome prilagođavamo našu strategiju.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
