Jedan od najvećih živućih brazilskih jazz glazbenika oduševio je publiku svojim prvim nastupom u Zagrebu.
‘Jako teško dolazim do informacija o vama. Nemate službenu stranicu na engleskom, imate li možda na portugalskom jeziku?’, upitao je Egberta Gismontija u backstageu poslije zagrebačkog koncerta u Lisinskom jedan obožavatelj koji je potegnuo s Krka kako bi po prvi put vidio i čuo uživo čuvenog brazilskog glazbenika. ‘Ne. Nemam ništa s internetom. Također ne posjedujem ni mobitel’, odgovorio mu je Egberto smirenim glasom. ‘Pa kako to? Zar živite u džungli?’, nastavio je s pitanjima pomalo začuđeni obožavatelj koji je u istom trenutku vjerojatno vrtio po glavi sve poznate informacije i vjerojatno je razmišljao o tome je li mu promaknuo eventualni podatak da brazilski glazbenik možda živi poput pustinjaka.
No te sumnje mu je Gismonti idućim odgovorom učas rasplinuo: ‘Upravo suprotno. Ja ne želim živjeti u džungli, zato se i ne koristim tim stvarima.’ Ova kratka konverzacija je ponudila uvid u u jedan od niza elemenata i načina na koji funkcionira Egberto Gismoni, jazz gitarist, pijanist i skladatelj koji više od četrdeset godina živi glazbu i koji iza sebe ima impresivnu diskografiju. Ne postoji segment koji se dotiče glazbe, a da on nije bio angažiran na njemu, od svih bendovskih jazz formacija, orkestracija do skladanja glazbe za predstave, filmove, pa čak i televizijske sapunice.
U Zagrebu je nastupio 14. veljače, odnosno na Valentinovo, iako to nije bio namjerno ciljani datum od strane organizatora Dražena Kokanovića, već se radilo o spletu sretnih okolnosti, jer je Gismonti upravo završavao europsku turneju nastupima u Beogradu i Novom Sadu i Kokanović je odlučio skrenuti mu putanju kako bi održao još jedan koncert, odnosno prvi u Zagrebu.
‘Bojao sam se kako će zagrebačka publika reagirati na Gismontija’, odao mi je u razgovoru nakon koncerta Kokanović, no potpuno ispunjena mala dvorana Vatroslav Lisinski je unaprijed govorila sama za sebe da je koncert pun pogodak.
Gismonti je nastupao u duo formaciji sa svojim sinom Alexandrom Gismontijem i priredio je nezaboravnu večer. Nije se tu samo radilo o čistoj virtuoznosti nego o instrumentalnoj komunikaciji između oca i sina, što nije nimalo čest slučaj kad su općenito koncerti bilo koje vrste u pitanju.
Otac nije štedio sina, dapače, glazba puna improvizacija nudila je dosta prostora za nadmetanje i međusobne glazbene provokacije, koje su uvijek završavale u katarzi ‘pomirenja’ kada su se oba glazbenika vraćali u zajedničko sviranje itekako zahtjevnih melodijskih tema.
Egberto je prvi dio koncerta svirao svoju specijalno dizajniranu deseterožičanu gitaru koja je istovremeno u njegovim rukama u funkciji klasične šesterožičane gitare i četverožičane bas gitare, da bi u drugoj polovici jednako tako virtuozno prešao na glasovir, stvarajući opojnu glazbenu magiju vrućeg Brazila.
Drugo veliko iznenađenje je priredio time što nastup nije imao uobičajeno trajanje jazz koncerta od sat i pol, već je sve potrajalo i više od dva sata s dva izlaska na bis na opće oduševljenje publike. Alexandro Gismonti je tijekom koncerta u obraćanju publici izjavio kako mu je iznimno drago što su svi u komunikaciji s njima bili iznimno ljubazni što je san svakog umjetnika, ali s druge strane on i njegov puno poznatiji otac su jednim od najkvalitetnijih izdanja današnjeg brazilskog jazz izričaja počastili ovdašnju publiku koja je u zadnjih nekoliko godina ozbiljno prigrlila jazz.
Možda se može zajedljivo prigovoriti da u igri nije bila velika dvorana Vatroslav Lisinski, no ne treba sumnjati da će njih tristotinjak koliko ih je bilo na koncertu proširi dobar glas o dojmovima i utiscima koji su vladali u dvorani tijekom i nakon koncerta.