Bright Eyes ‘Down in the Weeds Where the World Once Was’ – dijete apokalipse u lavini zvuka

Jedno od najboljih kantautorskih izdanja godine je gotovo razorno glazbeno iskustvo koje je sa svakim slušanjem samo sve bolje, a kad dođe do svog kraja gotovo iziskuje spontani aplauz.

Bright Eyes “Down In The Weeds Where The World Once Was”

Prošlo je devet godina otkako je kantautor Conor Oberst umirovio svoj matični bend/projekt Bright Eyes i krenuo se baviti samostalnom karijerom u kojoj u tom razdoblju objavljuje tri albuma te pokreće suradnju s Phoebe Bridgers koju nazivaju Better Oblivion Community Center i početkom prošle godine objavljuju istoimeni album. No, Oberst u međuvremenu prevaljuje četrdesetu te ga pogađaju dvije osobne tragedije, razvod i smrt brata, a svijet tone ka novoj nepredviđenoj krizi i sve upućuje na to da je vrijeme da se naš junak vrati onome čemu je najbolji, da otpuhne paučinu s plašta i krene u novu poglavlje priče svog najuspješnijeg glazbenog entiteta.

Pri najavljivanju novog albuma “Down in the Weeds Where the World Once Was” iz benda su poslane poruke koje kazuju kako nisu mogli nakon skoro cijelog desetljeća vratiti tamo gdje su stvari onomad stale, već su se morali baviti novom realnošću koja ih je zadesila. Ako razmotrimo činjenicu da su stvari stale na posljednjem albumu “The People’s Key” iz 2011., općenito s pravom smatranom jednim od najslabijih izdanja ove grupe, onda ta poruka zvuči obećavajuće, ali već na prvo slušanje postat će jasno da je Bright Eyes ipak zvučno nastavio prijašnju priču, samo se ona nadovezuje na jedno izdanje prije posljednjeg, njihov fenomenalni album “Cassadaga” iz 2007. godine.

Kao i ta ploča, i “Down in the Weeds” započinje eksperimentalnim zvučnim kolažom, no za razliku od onog s uvodne pjesme “Cassadage”, ovaj (nazvan “Pageturner’s Rag”) je izdvojen kao samostalni broj koji po volji možete i preskočiti ako se mislite izravno baciti na meso Oberstovog songwritinga koje će vam servirati u narednih trinaest sljedova. Već prvi od njih svojim početnim stihovima okreće svijet naopačke: “Got to keep on going like it ain’t the end.” Započinjemo tako na kraju neke priče i guramo tako preko njezinih granica dok Conor niže svoje dovitljive stihove preko aranžmana koji bi u bilo čijim rukama mogao biti smatran pretjerano raskošnim, s gudačima i gotovo svakim zamislivim instrumentom i grandioznim zborskim finalom, no ovdje zvuči samo zadivljujuće prekrasno.

Ovdje valja napomenuti da se Oberstu, Mikeu Mogisu i Nathanielu Walcottu na polovici albuma pridružuje ludi Flea iz Red Hot Chili Peppersa na basu, a osim na spomenutoj “Down in the Weeds” možemo ga čuti i primjerice na drugom singlu “Mariana Trench”, jednoj od najizravnijih pjesama albuma, kao i na “One and Done” koja slijedi poslije nje, baladi koja se diči šansonjerskim aranžmanom, nešto manje bombastičnom od nekih koji su mu prethodili, ali savršenom da otkrije punu ljepotu melodije, sve dok i u njoj ne grune kombinacija gudača i puhača u još jednom zvučnom vrtlogu u kojem se čovjek može lako utopiti.

“Pan and Broom” je jedna od tri pjesme čije trajanje ne prelazi tri minute i jedan je od rijetkih trenutaka u kojem se bend ne prepušta soničnom pretjerivanju, što nikako nije slučaj sa sljedećom “Stairwell Song” koja će ostati najbolje upamćena po svom završetku u kojem autor razmišlja o propasti svog braka i šokom koji ga je popratio: “You just packed your things one day/Didn’t bother to explain what happened/You like cinematic endings.” Nakon čega slijedi upravo to – filmski finale utopljen u bolnim gudačkim dionicama.

“Persona Non Grata” predstavlejna je kao najavni singl, a Oberst se i ovdje koristi sličnom tehnikom kada primjerice pjeva da nosi kilt poput Kelta, da bi na prvom refrenu okinuo još jednu zvučnu eksploziju, ovaj put odsviranu na gajdama. Ovdje mu glas drhti onim tremolom kakav je na ovim područjima patentirao Denis Katanec. “Tilt-A-Whirl” kao najkraći broj na albumu još je jedan biser s jednostavnom ali upečatljivom melodijom, no za pravi vrhunac druge polovice albuma treba ipak pričekati “To Death’s Heart (In Three Parts)” koja će nas provesti od Vatikana gdje papa blagoslivlja s “Benedicente”, preko još jedne slike iz propadanja veze u kojoj autorova ljubav uzdiše “Agotante”, pa sve do pokolja u Bataclanu gdje publika pjeva “Éphémère” i “Wish You Were Here” Pink Floyda s kojom će ova pjesma u svom finalu povesti intimni dijalog.

Mogla je priča i ovdje završiti i nitko ne bi ostao gladan, ali slijede još “Calais to Dover” te završna “Comet Song” koja prije nego što se pretvori u finalni zvučni kolaž donosi moćnu sliku djeteta apokalipse koje plače inkubatorske suze ne razumijevajući prirodu kometa: “You’re approaching, even as you disappear.” Ova slika gotovo podsjeća na kraj “Odiseje” Stanleyja Kubricka i Arthura C. Clarkea s djetetom zvijezda koje se također poput kometa vraća na Zemlju među ljudski rod. Nakon što nas Conorov posljednji komet na taj način pogodi u srce, možemo samo zaključiti da se Bright Eyes vratio u formi kakvu nismo mogli ni zamisliti.

“Down in the Weeds” je jedno od najboljih kantautorskih izdanja godine, moćno na riječima kao i u apsolutnoj lavini zvuka, gotovo razorno glazbeno iskustvo koje je sa svakim slušanjem samo sve bolje, a kad dođe do svog kraja gotovo iziskuje spontani aplauz.

Ocjena: 9/10

(Dead Oceans, 2020.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X